Pablo Neruda, Znat ćeš
Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer je život moguć na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.
Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.
Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.
Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.
Jacques Prevert, Sjeti se Barbara
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se
A ja, ja sam se isto tako smiješio
Sjati se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijem sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja ti kažem svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja ti kažem svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Iznad arsenala
Nad brodom iz Quessanta
Oh Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živi
Oh Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji cvile kao psići
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I ode trunuti daleko
Daleko, daleko od Bresta
od koga ne ostaje ništa
Federico Garcia Lorca, Oproštaj
Umrem li,
ostaviti balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Gavran, Edgar Allan Poe
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –
“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjige vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.”
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjao, jedva sam čuo” – Onda su se vrata otvorila –
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi se paklenski sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je riječ jedina, šapnuta od zvuka kiše:
“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –
Vjetar to je, ništa više.
Otvorio sam prozorsku kuku, kad uz prasak i buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noć stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa se da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim niše,
Životinju ili pticu, što se nad vratima niše
S tim imenom “Nikad više”.
Ali Gavran sjedi tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da mu duša i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše”.
Tad će Gavran “Nikad više”.
Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.
“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu se sve pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od “nikada-nikad više”.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran niše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: “Nikad više”.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O na neće nikad više.
Zrak je postao gušći, a na mene je pao miris
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”
Rače Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, dal si ptica ili đavo,
Da li te je Sotona poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, dal si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,
“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga – usne same dovršiše –
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti se trag ovdje zbriše!”
Reče Gavran: “Nikad više”.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće – nikad više!
Sergej Jesenjin, Pjesma o kuji
Jutros je kuja u staji,
gdje se rogoz zlati pod gredom,
oštenila sedmicu mladih,
đumbir štenci u nizu.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena toplina
voda se topila snježna.
A navečer, kao i uvijek,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakriti se iza brujanja.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
Više o temiIzvor: Journal.hr
