Zeleni na aparatima: Najmanje 195 ugljikovih bombi prijeti na svaki korak

Gotovo svakodnevno na bespućima interneta može se pročitati je li negdje neka grupa zelenih aktivista napravila neku nepodopštinu, zaustavila promet, prosula boju na neko umjetničko djelo ili izvela sličnu glupost. Te njihove većine akcija ljudi, reklo bi se u narodu, idu na neku stvar, ali ti, kako se nazivaju zeleni nastavljaju svoje performanse diljem Europe i SAD-a. Po Aziji ih baš i nema, pitamo se zašto.

Pogrešne bitke

No ovdje, na domaćem, europskom terenu grupe poput Just Stop Oil, Pipe Busters, Extinction Rebellion ili pak Tire Extinguishers svakodnevno vode svoju borbu protiv nafte, plina, iskapanja ili, poput ovih posljednjih, protiv SUV-ova. Da, dobro ste pročitali, Tire Extinguishers ne vole SUV modele automobila, pa im, kako im i samo ime kaže, buše gume po gradovima, kako bi, valjda, njihovi vozači što prije prešli na elektriku.

Teško je nekad dokučiti što se nalazi u glavama tih ljudi, ali sudeći prema slikama iz recimo Londonske nacionalne galerije, gdje su nedavno dvije aktivistice ili aktivista van Goghove ‘Suncokrete’ zalile juhom od rajčice, teško je reći da im se u glavama ne nalazi apsolutno ništa. Dodajmo da nije bilo dovoljno zaliti remek-djelo rajčicom već su se pametne glavice zalijepile za zid kako bi upozorile na klimatske probleme. A onda kada je jedan ili jedan od njih otvorio usta, postalo je jasno zašto ih ljudi ne vole. Dramatični govori klinaca od šest godina prema uzoru na njihova velikog maga Gretu su postali naporni svima.

Najveći problem tih europskih aktivista je taj da zapravo svi europski zakoni idu njima u korist. Zabrana automobila na benzin i dizel, prelazak na alternativne zelene i skuplje energetski te razni ESG ciljevi koji vole uključivost, često baš takvi koji protestiraju, pokazuju da čija politika ide upravo prema svim zahtjevima zelenih aktivista, kojima očito ni to nije dovoljno. Oni bi neki svoj šareni svijet, gdje uopće nema upotrebe fosilnih goriva, ali kako bi sve industrije bez toga preživjele nije ih briga. Ne brinu se ni o radnim uvjetima radnika koji im šivaju dizajnersku odjeću i tenisice jer je to ipak daleko od njihovih malenih suznih očiju pa kao i danas ne postoji. Zeleni aktivisti danas biju pogrešne bitke, sve im ide u prilog, ali oni kao da ne žele ili stvarno jednostavno ne razumiju. Njima su povrijeđeni osjećaji pa je najbolje zalijepiti se za zid u muzeju.

Pravi problemi

I dok se oni tako lijepe po zidovima i podovima, zalijevaju umjetnička djela, leže po cestama u sedam ujutro kad svi koji nisu paraziti na proračunu idu na posao, jedan njemački grad nedavno je iseljen zbog iskapanja ugljena, ali od aktivista nije bilo pomoći. Naime, njemačka vlada je kao predvodnik zelene politike u EU-u odlučila 2020. godine ukinuti proizvodnju električne energije na ugljen, ali joj je rat u Ukrajini poremetio planove. Zbog nestašice plina i energetske krize ‘privremeno’ se vratila na ugljen. Kako je odluka pala, pet sela ispod kojih su velika nalazišta ugljena preseljena su ili djelomično preseljena, a za selo Lützerath odlučeno je da se mora uništiti.

Iako studije koje ističu klimatski aktivisti pokazuju da ugljen ispod Lützeratha više nije potreban, studije koje su naručile vlada i energetska kompanija pokazuju suprotno. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji svake godine ispusti oko 200 milijuna tona ugljikova dioksida. Oko 22 posto od toga je zbog rajnskog lignita pa aktivisti kažu da bi vađenje ugljena ugrozilo cilj od 1,5 stupnjeva postavljen u Pariškom sporazumu za ograničavanje globalnog zagrijavanja. Također, tvrde da je razlog razrješenja pohlepa za profitom, što je, kao i uvijek, prilično točno. U anketi koju je dokazao ZDF Polit-Barometer 59 posto ispitanika izrazilo je protivljenje čišćenju sela, a 33 posto bilo je za papa je bitka oko Lützeratha postala bitka i za narativ koji se vodi u medijima.

Zašto njemačka multinacionalka RWE inzistira na vađenju ugljena baš gdje je to nauštrb ljudi koji ondje žive? Odgovor je jednostavan. Zato što može. Unatoč tome što bismo to mogli nazvati nemoralnim, još je uvijek legalno i isplativo, a RWE, baš kao i ostale velike kompanije koje su najzaslužnije za ispuštanje velikih količina CO₂ u atmosferi nastavljaju po svome, au isto nam vrijeme drže propovijedi o zaštiti klime i svom otpisivanju karbona kao mjeri koja će nadoknaditi svu štetu koju su napravile.

Kao 66 tvornica ugljena

Da ne bi bilo da su problemi samo u Europi pobrinuli su se američki predsjednik Joe Biden i njegova administracija, koja je odobrila projekt ‘Willow’ na Aljašci. Riječ je o velikoj inicijativi bušenja nafte, za koju su aktivisti rekli da je u suprotnosti s klimatskim ciljevima zemlje. Točnije, u ožujku ove godine Sjedinjene Države odobrile su veliki projekt bušenja nafte na sjevernom obronku Aljaske, bogatom naftom. Projekt ‘Willow’ tvrtke ConocoPhillips proizvodit će procijenjenih 160.000 barela nafte na dan u sljedećih 30 godina, a spaljivanjem te nafte proizvest će se 260 milijuna tona ugljikova dioksida, što je jednako godišnja proizvodnja 66 američkih tvornica ugljena.

Ekolozi su izgubili prvu rundu svoje pravne bitke oko naftnog projekta na naftom bogatom području North Slope na Aljasci kada su skupine za zaštitu okoliša i domorodačke skupine podnijele dvije tužbe u pokušaju njegova blokiranja u travnju ove godine. Tužbe su odbijene, a sud je presudio u korist savezne vlade i naftne tvrtke ConocoPhillips napominjući da aktivnosti planirane za sljedećih nekoliko mjeseci ‘ne uključuju vađenje bilo kakve nafte i plina’, ali što će biti nakon ‘nekoliko mjeseci’, sud nije zanimalo.

Opasni planovi

Najveće svjetske tvrtke za fosilna goriva u tišini planiraju desetke naftnih i plinskih projekata koje su aktivisti prozvali ‘ugljikovim bombama’. O tome je nedavno pisao i The Guardian, koji je dokopao podatke koji pokazuju da se te tvrtke zapravo klade protiv toga da čovječanstvo zaustavi globalno zagrijavanje. Njihova ogromna ulaganja u novu proizvodnju fosilnih goriva mogla bi se isplatiti samo ako zemlje ne uspiju brzo smanjiti emisije ugljika, jer znanstvenici kažu da je to vitalno važno. Industrija nafte i plina iznimno je nestabilna, ali i iznimno profitabilna, osobito kada su cijene visoke kao sada. ExxonMobil, Shell, BP i Chevron ostvarili su gotovo dvije milijarde dolara dobiti u posljednja tri desetljeća, a nedavni rast cijena naveo je šef BP-a koji tvrtku opisuje kao ‘bankomat’.

Mamac kolosalnih isplata u nadolazećim godinama čini se neodoljivim za naftne tvrtke, unatoč svjetskim klimatskim znanstvenicima koji kažu da bi daljnje odgađanje smanjenja upotrebe fosilnih goriva značilo propuštanje posljednje prilike ‘da se osigura životna i održiva budućnost za sve’. Pojedinosti o projektima koji se planiraju nisu lako dostupni, ali istraživanje objavljeno u Guardianu pokazuje da planovi za širenje industrije fosilnih goriva uključuju početak naftnih i plinskih projekata koji će proizvesti stakleničke plinove ekvivalentne desetljećima emisija CO₂ iz Kine, najvećeg svjetskog onečišćivača.

Ti planovi uključuju 195 ugljičnih bombi, divovske naftne i plinske projekte od kojih bi svaki rezultirao najmanje jednom milijardom tona emisije CO.₂ tijekom svoga vijeka, što je ukupno ekvivalentno oko 18 godina tekuće globalne emisije CO₂. Otprilike 60 posto njih već je počelo puštati CO₂ u atmosferu. Također, desetak najvećih naftnih kompanija na putu je da potroši 103 milijuna dolara na dan do kraja desetljeća eksploatirajući nova polja nafte i plina. Dok Bliski istok i Rusija često privlače najveću pozornost u vezi s budućom proizvodnjom nafte i plina, SAD, Kanada i Australija su među zemljama s najvećim planovima za širenje i najviše ugljikovih bombi.

Tvrtke ‘bombašice’

U tvrtki ‘bombardere’ uvrštena je i francuska tvrtka TotalEnergies koja je uključena u 22 projekta ‘bombardera’. Jedan od tih projekata, ‘Arctic LNG 2’, nalazi se na ruskom Arktiku i izazvao je daljnje kontroverze nakon invazije Vladimira Putina na Ukrajinu. Europski aktivisti osudili su klimatski plan tvrtke TotalEnergies kao pokušaj zelenašenja ‘smrtonosnih’ naftnih i plinskih projekata.