UI i pravna odgovornost: Kako tužiti umjetnu inteligenciju i dobiti odštetu

Piše: Ozren Kobsa, odvjetnik, u suradnji s Deloitte Legal

Ona je tu i sve više ulazi u pore osobnog i poslovnog života, no brzina kojom se sve događa pomalo je zatekla prije svega zakonodavca, koji tek sada postaju svjesni da područje umjetne inteligencije treba i pravilno regulirati. Nema sumnje da će to tijekom sljedećih godina biti prioritet, no Europska unija već je počela s nekoliko direktiva, za sada u obliku prijedloga. Tako bi sustav potraživanja odštete od pojedinaca kojima je šteta nastala korištenjem sustava umjetne inteligencije (sustava UI-ja) uskoro mogao postati uvelike olakšan zahvaljujući dvjema dodatnim direktivama koje je Europska komisija predložila u rujnu 2022. godine.

Naime, u trodijelnom regulativnom sustavu za određivanje nastanka štete i reguliranja umjetne inteligencije u Europskoj uniji trebalo bi – zajedno s Uredbom o umjetnoj inteligenciji – biti i Direktiva o prilagodbi pravila o izvanugovornoj građanskopravnoj odgovornosti s obzirom na umjetnu inteligenciju (Direktiva o odgovornosti za UI) te izmijenjena i proširena Direktiva o odgovornosti za neispravne proizvode (ažurirana Direktiva o odgovornosti za proizvode). Iz obiju će proizići neke obveze za poslovne subjekte i mnoge institucije, stoga bi, iako je za sada riječ samo o prijedlozima, tvrtke već trebale napraviti korake koji bi ih mogli pripremiti za tu regulativu. Naravno, prihvaćanje tih direktiva morat će se prilagoditi i pravni sustav.

Smanjiti zapreke

Unatoč obilježjima zbog kojih je umjetna inteligencija privlačan poslovni alat – od isplativosti i operativne učinkovitosti do autonomije – zbog svoje je kompleksnosti i nejasnoća istovremeno teško razumljiva i objašnjava, posebno vanjskim dionicima. Zato osoba koja vjeruje da je oštećen sustav UI-ja može biti nesposobna dokazati da je upravo činjenica ili propust povezan s tim sustavom bio uzrok nastale štete. Posljedično, takva osoba vjerojatno će se namučiti da bi ispunila sve zahtjeve propisane pravnim okvirom o građanskoj odgovornosti temeljenoj na krivnji i na kraju se može smatrati posve nepraktičnim ili nemogućim podnošenjem zahtjeva za naknadu štete.

Cilj Direktive o odgovornosti za UI upravo je riješiti taj problem smanjenjem zapreka pristupa upravo kad je sustav UI-ja uzrok nastanka štete. Zbog načela teritorijalnosti ona će se primjenjivati ​​na sve pružatelje digitalnih usluga, programere i korisnike bilo kojeg sustava UI-ja koji djeluje na području Europske unije. Direktiva sadrži dva ključna elementa.

Postupak dokazivanja

Prvi je element da nacionalni sudovi država članica trebaju biti ovlašteni naložiti otkrivanje dokaza o određenim visokorizičnim sustavima umjetne inteligencije oštećeniku koji potražuje naknadu štete od pružatelja usluge ili druge osobe koja podliježe obvezama dobavljača. Predložene vlasti, koje bi bile dostupne samo ako tužitelj može dokazati da je njegov zahtjev utemeljen i ako je tužitelj napravio sve razmjerne korake da prikupi relevantne dokaze od tuženika, omogućile su nacionalnim sudovima da zatraže od dobavljača ili korisnika visokorizičnog sustava UI-ja za koje se sumnja da su prouzročili štetu da predoče dokaze te bi propisivale da će sud pretpostaviti da tuženik, ako ne udovolji nalogu suda i ne pruži dokaze u zahtjevu za naknadu štete, nije udovoljio načelu dužne pažnje o kojoj su traženi dokazi (pri čemu bi to trebala biti oboriva pretpostavka ako tuženik dokaže da je imao dužnu pažnju u pružanju usluga).

Zbog zabrinutosti organizacija u vezi s otkrivanjem njihovih povjerljivih informacija, osobito poslovnih tajni i informacija o vlasništvu, iz prijedloga teksta jasno proizlazi da će se u određivanju koje bi informacije trebalo otkriti na temelju sudskog naloga uzeti u obzir interese svih strana, uključujući i treću stranu.

Pronađi uzrok i posljedicu

Drugi ključni element Direktive o odgovornosti za UI jest da bi nacionalni sudovi država članica bili obvezni pretpostaviti da postoji uzročno-posljedični odnos između izlaznog rezultata sustava UI-ja i krivnje tuženika u slučaju da je tužitelj dokazao (ili sud pretpostavlja zbog nedostatka dokaza) kako tuženik nije imao dužnu pažnju koja je propisana europskim ili nacionalnim zakonom, a čija je svrha zaštita od prouzročene štete; da se na temelju okolnosti slučaja može smatrati vjerojatnim da je krivnja utjecala na izlazne rezultate sustava UI-ja ili na njihov nedostatak te da je tužitelj dokazao da je izlazni rezultat ili nedostatak rezultata sustava UI-ja prouzročio štetu.

S druge strane, pretpostavljeni uzročno-posljedični odnos mogao bi se srušiti, primjerice, pružanjem dokaza da propust dužne pažnje nije mogao izazvati štetu (praktično, dodatno pojačava važnost strogih postupaka vođenja dokaza kao što je navedeno Uredbom o UI-ju). Također, spomenuta pretpostavka o uzročno-posljedičnom odnosu trebala bi se primjenjivati ​​jedino kod niskorizičnih ​sustava UI-ja, i to kad sud procijeni da je izrazito teško dokazati uzročno-posljedični odnos, ali ne i kod visokorizičnih sustava UI-ja u slučaju da tuženik može dokazati da su tužitelju razumno dostupni dostatni dokazi i stručnost za dokazivanje takve veze.

Uključi u ‘neispravan proizvod’

Za razliku od Prijedloga direktive o odgovornosti za UI (koja se temelji na odgovornosti na temelju krivnje), sadašnji europski režim odgovornosti za proizvode temelji se na odgovornosti bez krivnje kako bi se osigurala jasna odgovornost za prouzročenu štetu zbog neispravnog proizvoda. Međutim, u većini slučajeva na oštećeniku još je teret dokaza za pretrpljenu štetu, neispravnost proizvoda i uzročno-posljedični odnos između njih. Proizvođač općenito snosi odgovornost za nedostatke proizvoda, kao što i uvoznik odgovara za nedostatke uvezenih proizvoda. Ažurirana Direktiva o odgovornosti za proizvode sada bi trebala podvesti sustave umjetne inteligencije unutar opsega režima odgovornosti za proizvode na nekoliko načina, prije svega uključivanjem sustava UI-ja (kao i robe i usluga koje su temeljene na sustavu UI-ja)