Dok biometrijski podaci, kao što su skeniranje lica i otisci prstiju, mogu zamijeniti lozinke i autentifikaciju u nizu slučajeva učiniti pouzdanijom i sigurnijom te praktičnijom u autentifikacijama ti podaci u isto vrijeme mogu biti izvor značajnih sigurnosnih problema. Na primjer, oko tri milijuna ljudi u Amazonovim trgovinama u SAD umjesto bankovnim karticom plaća otiskom dlana. Amazon se hvali svojim sustavom plaćanja dlanom kao nečim što je “100 puta sigurnije od skeniranja dviju šarenica oka” te da se do sada nije dogodila nijedna lažna autentifikacija.
Biometrijski podaci nisu nešto što nastoje koristiti samo kompanije nego su za njih uveliko zainteresirani i u javnim upravama. Vladine institucije koje ih žele koristiti čak niti ne moraju niti tražiti dozvolu za korištenje biometrijskih podataka građana ili imaju vrlo pojednostavljeno dobivanje dozvola. Bitno je da nema snažnog protivljenja javnog mnijenja za korištenje biometrijskih podataka. Kompanije pak moraju tražiti dozvole od mjerodavnih državnih institucija što je u pravilu dugotrajan proces.
— tekst se nastavlja nakon oglasa —
Biometrijski podaci su svi podaci koji se odnose na ljudsko tijelo i koji služe za identifikaciju pojedinaca. Uz, najčešće korištenje, prepoznavanje lica i otiske prstiju tu su još i, na primjer, analiza hoda osobe i, na primjer, Amazonovi “potpisi na dlanu”.
Kako je sve počelo
Još 2011. godine Googleov inženjer otkrio je da je radio na alatu za internetsko pretraživanje nečijeg lica kako bi dobio prikaz svih fotografija tražene osobe na internetu. No, Google nije koristio tu tehnologiju, makar ne u njenoj punoj primjeni.
Još početkom 2017. godine u Facebookovu sjedištu u Mentlo Parku u Kaliforniji demonstrirano je prepoznavanje lica pomoću kamere. Ta Facebookova napredna tehnologija prepoznavanja lica izazvala je negodovanje zagovornika privatnosti i dovela do grupne tužbe u Illinoisu 2015. godine koja je kompaniju na kraju koštala 650 milijuna američkih dolara.
Tehnološki divovi godinama ranije razvili su sposobnost prepoznavanja lica ljudi, ali su odlučili zadržati tehnologiju, nisu željeli riskirati osude javnosti, tužbe za narušavanje privatnosti… Namjerno ili ne, tehnološki divovi premda nisu iskoristili tehnologiju prepoznavanja lica pomogli su zadržati tehnologiju, i dalje su radili na njoj te su preuzeli najnaprednije startupove koji su je razvijali i nudili nova inovativna rješenja. Tako je 2010. godine Apple je kupio obećavajuću švedsku tvrtku za prepoznavanje lica Polar Rose, a 2011. godine Google je kupio američku tvrtku za prepoznavanje lica, popularnu među saveznim agencijama, PittPatt, a 2012. godine Facebook je kupio izraelsku kompaniju Face.com. Kao njihovi vlasnici tehnološki divovi odlučuju hoće li se i kako tehnologija koristiti, odnosno aplikacije tih startupa.
Kontrola velikih
Facebook, Google i Apple primijenili su tehnologiju prepoznavanja lica u onom dijelu koji su smatrali relativno prihvatljivim za sve. Na primjer, kao sigurnosni alat za otključavanje pametnog telefona, učinkovitiji način označavanja poznatih prijatelja na fotografijama i organizacijski alat za kategorizaciju fotografija pametnog telefona prema licima ljudi u njima.
Apple je bio jedna od prvih kompanija koja je 2013. godine počela komercijalnu upotrebu biometrijskih podataka s Touch ID-om, dajući korisnicima mogućnost korištenja otiska prsta za otključavanje telefona. Sada koristi i TrueDepth kameru za Face ID prepoznavanje. Senzor na telefonu projicira oko 30.000 nevidljivih točaka na korisnikovom lice i stvara jedinstvenu 3D kartu snimljenu infracrvenom kamerom. Korisnik može otključati svoj iPhone samo ako mu lice odgovara obrascu pohranjenom u uređaju.
Takve primjene biometrije su praktične i korisne. No, dani biometrijski podatci za takve usluge mogu se koristiti, na primjer, za modele strojnog učenja koji se koristi za razvoj neke druge tehnologije s čime vlasnik podataka nije upoznat.
Što ne može big tech mogu vlade
U posljednjih nekoliko godina, međutim, pojavile su se agresivnije tvrtke prema primjeni tehnologije prepoznavanja lica, poput Clearview AI i PimEyes. Ono što su takve tvrtke iskoristile su tehnologije neuronske mreže otvorenog koda koje inače omogućuju većinu softvera za umjetnu inteligenciju.
Aplikacije takvih tvrtki sve više koriste policije za rješavanje zločina, autoritarne vlade za nadzor svojih građana, granične i carinske službe, aerodromske službe… Posljednjih su godina startupovi Clearview AI i PimEyes pomaknuli granice onoga što je javnost mislila da je moguće objavljujući tražilice lica uparene s milijunima fotografija s javnog weba (PimEyes) ili čak milijardama (Clearview). S ovim alatima, dostupnim policiji u slučaju Clearview AI i široj javnosti u slučaju PimEyes, snimka nekoga može se koristiti za pronalaženje drugih internetskih fotografija na kojima se to lice pojavljuje, potencijalno otkrivajući ime, profile na društvenim mrežama ili informacije s kojima osoba nikada ne bi htjela biti javno povezana, kao što su rizične fotografije.
Izvor:Bug.hr
