Srdela je stoljećima hraniteljica stanovništva uz more. Za dobrog vremena su je jeli svježu, tek ulovljenu, a za oluja usoljenu. U nas desetljećima čini 80 posto ribarskog ulova, a hrvatski su ribari vrijednost bilo kojeg ulova izražavali u srdelama. Tako im je kilogram inćuna, primjerice, prije dvadesetak godina vrijedio 2,7 kilograma srdela.

Srdela već dugo hrani i kontinentalce koji su brzo naučili brojne načine kako se može pripremiti ta ukusna, hranjiva i nadasve jeftina riba čije je meso bogato omega-3 masnim kiselinama, kalcijem te vitaminima D i B12 pa iznimno dobro djeluje i na zdravlje.

Ime je dobila po Sardiniji, oko koje su talijanski ribari nalazili nepregledna jata. Viški ribari još su u 12. stoljeću lovili srdele oko Palagruže, a 1553. je zabilježeno da su u jednom danu ulovili čak 120.000 kilograma što je bilo oko tri milijuna komada. Pazili su da je ne prelove, pa je tijekom godine čak 150 dana ribolov bio zabranjen. Napoleon je uveo konzerviranje srdela kako bi prehranio svoju vojsku.

Srdele se i kod kuće mogu “konzervirati” mariniranjem, tako da ih se očisti, posoli pa obilato zalije limunovim sokom, a nakon što meso pobijeli i finim maslinovim uljem, ili soljenjem.

Svježe srdele najčešće se uvaljaju u brašno pa preprže na ulju ili peku na gradele. Kod prženja vrlo je dobro u brašno ubaciti cijele ili tucane sjemenke, a treba jako paziti da se ne presuše. Mogu se i kuhati, a Lastovljani se hvale srdelama na ražnju. Očišćene i bez glava nabodu se na drveni ražanj dug oko pola metra, plosnat i širok dva centimetra. Ako se prvo peku tako da je ražanj ispod kosti, riba neće padati u žar ni kad se okrene. I dobro je znati da ljeti pečene srdele ne treba natapati maslinovim uljem. Za toplih mjeseci i same su dovoljno masne.