OVOG KOMENTATORA OBOŽAVALA JE BIVŠA JUGOSLAVIJA! Njegova smrt baš sve je rastužila, a pamti se jedna nemoguća zgoda

Autor: Andrija Kačić Karlin Nedjelja, 23. travnja 2023. u 12:00 sati

Bio je toliko pristojan, baš koliko i temperamentan. Odgojio je mnoge sportske televizijske komentatore, a mi ćemo biti pretenciozni pa reći da ga nikad nitko nije postigao. Ni znanjem, dikcijom, pojavom, stručnošću i šarmom. Cijelu profesionalnu karijeru, 45 godina, proveo je u Sportskoj redakciji HTV-a, deset godina bio je i njezin urednik.

Točnije, završio je Učiteljsku školu u Zagrebu, a diplomirao na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u prvoj generaciji studenata tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu.

Novinarstvom se počeo baviti u posljednjoj godini studija 1964., nakon gotovo slučajnog susreta s tadašnjim glavnim urednikom Televizije Zagreb Markom Vojkovićem, koji ga je pozvao da završi sportsku redakciju.

Jedinstven na ovim prostorima

Od 1966. bio je profesionalni novinar, a od 1976. do 1986. urednik sportske redakcije. Uz Žarka Susića i Mladena Delića izvještavao je o 16 Olimpijskih igara, šest svjetskih nogometnih prvenstava, od Njemačke 1974. do SAD-a 1994., osam svjetskih prvenstava u gimnastici i skijanju te dvadesetak europskih prvenstava u raznim sportovima.

Kao sportaš, igrao je košarku u zagrebačkoj Industromontaži, a za Atletski klub Dinamo nastupio je u disciplinama skok u vis i troskok.

Boris Mutić napustio nas je 16. ožujka 2009. godine. Dva mjeseca prije smrti sudjelovao je u prijenosu slalomskih utrka za Svjetski kup sa Sljemena.

Imali smo jedinstvenu sreću i privilegij što smo ga dobro poznavali. Bio nam je i uzor i prijatelj. U trenucima kada je Boris otišao, kad je srce bilo uistinu tužno i nesretno, valjalo je nešto priznati. Da nije bilo Borisa Mutića, tog vrhunskog reportera i čovjeka, tog majstora sportskog žurnalizma, zacijelo se ni autor ovih redaka kao dijete ne bi zaljubio u sport i sportsko izvještavanje.

Boris Mutić počeo je raditi na Hrvatskoj televiziji, tadašnjoj Televiziji Zagreb. Bio je čest gost moje kuće, kao i svih vaših. Mislimo tu na one starije. Svaki sportski prijenos Borisa Mutića u našim kućama se gledao i slušao. Netremice. Cijela obitelj uživala je u verbalnim vratolomijama, uvijek upućenog Borisu, o kojem god se sportu radio.

Mnogi od nas nisu ništa znali o gimnastici, skijanju, plivanju i atletici, osnove smo naučili baš od Borisa. Lako je znati sve o nogometu i košarci, ti su sportovi neprestance bili na ekranima. Ali i te je sportove Boris komentirao na poseban način, pa su nam i oni postali još draži nego što su bili…

Kad je autor ovog teksta Borisa upoznao, onako u četiri oka, u šetnjama po svjetskim metropolama, ma kako je to pretenciozno zvučalo, ali i to je dio našeg posla, oduševljenju nije bilo kraja. On je bio boem širokog, velikog i dobrog srca koji je osvojao kako i osvajaju šarmantni ljudi koji pritom posjeduju onu krasnu dobrotu zbog koje se uvijek osjećamo dužni.

Svaki trenutak s Borisom bio je praznik, a cijelo prvenstvo s njima – vatromet.

Toliko lijepih riječi, duhovitosti, ali i saznanja i priča. Često sam znao dok ne usnem razmišljati o Borisovim riječima.

“Radiš najljepši posao na svijetu, ali pazi, to je posao koji ne može svatko raditi. Moraš biti izdržljiviji nego sav ostali svijet. Većina ljudi ti nije za te napore, ali sve ti se vrati u tom poslu. Zato moraš biti sretan, pa makar ti i plaća bila kakva-takva”. Bila je to pouka za cijeli život, pouka prijatelja Borisa. Jer, on je želio biti prijatelj sa svima nama, to mu nije bio tek hir. Sad vidim da je mnogo ljudi mislilo kao i ja, da su mase voljele i obožavale Borisa.

Kao što su cijele zadarske Jazine skandirale Borisu kad je odlazio u mirovinu – »Boris Mutić« – tako bi i mi svi koji smo uživali u Borisovim majstorskim prijenosima morali u svojim domovima, za njegov odlazak, povikati, poput skandiranja tribina – »Boris Mutić« .

Priznajmo sami sebi, Boris je bio jedan od najdražih gostiju u našim domovima.

Parafraziram Borisa. A sad Andrija šuti, ionako više ne možeš reći ništa pametno osim – Hvala ti Borise!

Boris Mutić dobitnik je brojnih nagrada: Nagrada Hrvatskog zbora sportskih novinara za televizijsko novinarstvo (1996.), Zlatno pero Društva novinara Hrvatske za prijenos Olimpijskih igara u Atlanti (1997.), Nagrada za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara (2000.), Posebno priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora za novinarski doprinos u promicanju sportskih vrijednosti…