Hrvatski mirovinski fondovi u europskom su vrhu po prinosu, ali time prijetnja nije nestala

Analiza hrvatskog mirovinskog sustava koju je napravila kompanija Grubišić & Partneri, ekonomskog i financijskog analitičara Andreja Grubišića, za Udrugu članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, čiji je Grubišić ujedno i predsjednik, daje jasan pregled stanja. A on ne daje razlog za optimizaciju što se tiče visine mirovine i održivosti sustava. U konačnici to nije samo hrvatski problem. Većina se zemalja u svijetu bori s održivošću mirovinskih sustava. Glavni razlog koji ga dovodi u pitanje su nepovoljni demografski trendovi. Visina uplata u mirovinski sustav onih koji rade nije dovoljna za pokriće primanja koja bi omogućila bezbrižan život u mirovini.

U što se ulaže?

U Hrvatskoj, primjerice, 1,31 zaposlenik radi za jednog umirovljenika. Zbog ovako lošeg omjera, stoji u analizi Grubišić & Partneri, u razdoblju od 2011. – 2020. od 376 milijardi kuna (49,9 milijardi eura) kumulativnih rashoda za mirovine, 56% se odnosilo na primitke od uplaćenih doprinosa, dok je ostatak od 46% financiran primicima iz proračuna. Što se obveznih mirovinskih fondova (OMF) tiče, njihova je neto imovina u deset godina (od 2011. do 2021.) porasla sa 41 na 127 milijardi kuna, pokazuje analiza Grubišić & Partnera. Na kraju prošle godine, pak, neto je imovina iznosila 132 milijarde kuna, odnosno 17,5 milijardi eura. Ovaj rast (86 milijardi kuna) u većoj su mjeri činile neto uplate članova OMF-a (43 milijarde), dok je ostatak do 42 milijarde ostvaren njihovim ulaganjima.

A u što OMF-ovi najviše ulažu? Dobro je poznato da u njihovom portfelju dominiraju domaće državne obveznice (59% ukupne imovine), čija je vrijednost u deset godina (2011.- srpnja 2021.), prema analizi napravljenoj za Udrugu članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, porasla sa 27 na 76 milijardi kuna (10 milijardi eura). U istoj se analizi upozorava da ovakva struktura nije dobra jer obveznice imaju malu likvidnost i nizak kreditni rejting te predstavljaju koncentracijski rizik uz veliki konsolidacijski učinak na efektivne prinose članova.

A što se tiče dugoročnih, desetogodišnjih prinosa OMF-ova, oni su prema analizi publikacije Better Finance, Europske federacije investitora i korisnika financijskih usluga, od 2012. do 2021. iznosili 4,82%. Hrvatski su OMF-ovi tako ostvarili jedan od najboljih prinosa u odnosu na analizirane zemlje. U istom su razdoblju bolje prinose imali jedino obvezni mirovinski fondovi u Nizozemskoj (5%). Slijede mirovinski fondovi Litve koji su u desetogodišnjem razdoblju ostvarili prinose od 4,6%. Najniže iznose ostvarili su mirovinski fondovi Slovačke (1,43%).

S druge strane, domaći dobrovoljni mirovinski fondovi (III. stupanj), a koji, i otvoreni i zatvoreni, broje nešto više od 422.000 članova (obvezni broj 2,17 milijuna članova) u desetogodišnjem su razdoblju ostvarili najviše prinose u odnosu na usporedne zemlje – 4,41%. Drugi najbolji, estonski dobrovoljni mirovinski fondovi, ostvarili su prinose do 4%. Najniži su pak bili u Nizozemskoj, tek 0,33%. “Iako su izvedbom oba financirana stupa solidne, prilično mali doprinosi i nizak omjer pokrivenosti III. stupa postavlja pitanja adekvatnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj”, upozoravaju analitičari publikacije Better Finance.

Pogrešan pristup

Održivost mirovinskog sustava, kako u Hrvatskoj, tako iu svijetu, dodatno je narušila korona kriza. Kako se javljaju iz Udruge društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO) kao posljedica covid krize te napora kako bi se olakšale, mnoge zemlje posegnule su za fiskalnim i monetarnim alatima, koji su uključivali i razne modifikacije postojećih mirovinskih sustava. “Dok su mirovine bile zaštićene, mirovinski sustavi morali su se nositi s financijskim pritiscima koji su proizašli iz nižih doprinosa zbog pada prihoda, kao i zbog izuzeća povezanih s krizom za tvrtku i pojedince koje su mnoge zemlje uvele, iako su u mnogim slučajevima automatski transferirani barem djelomično nadoknadili gubitak prihoda”, ističu iz UMFO-a.

Ipak, u odnosu na izazove koje je donijela kriza, daleko veće posljedice na mirovinske sustave, upozoravaju iz UMFO-a, imat će demografske trendove, odnosno starenje stanovništva. Iz tog razloga, smatraju, povećava se efikasnost mirovinskog sustava u onim zemljama koje imaju neki oblik obveznog ili kvazi-obveznog sudjelovanja u nekom segmentu mirovinskog sustava.

”Stope uključenosti zaposlenih u obvezne mirovinske planove, bilo strukovne bilo osobne, znatno su veće od stope uključenosti u dobrovoljne mirovinske planove, pa su tako obvezni mirovinski sustavi povoljniji i održiviji od sustava koji se oslanjaju isključivo na dobrovoljno sudjelovanje zaposlenih. Uvođenje obveznih mirovinskih planova donosi i veću svijest o potrebi nadzora nad imovinom u obveznim mirovinskim planovima, pa države donose strože regulative o upravljanju mirovinskim planovima, te strože zahtjeve za same upravitelje mirovinskih planova”, kažu iz UMFO-a.

Ne čudi stoga da se Estonija, koja je obvezni mirovinski sustav pretvorila u dobrovoljni uz opciju povlačenja određenog udjela sredstava s osobnog računa, navodi kao negativan primjer promjena koje su određene države poduzele. Kao negativan primjer izdvajaju i Čile. “Čile je u 2020. godini omogućio povlačenje sredstava zbog krize uzrokovane epidemijom koronavirusa, te su članovi povukli oko 25% sredstava iz mirovinskih fondova. Omogućavanje ranog pristupa mirovinskoj štednji kao kompenzacija ekonomske potpore može stvoriti dugoročne probleme, zbog kojih bi mogle biti niske mirovine”, ističu iz UMFO-a.

Alternativno rješenje

Kao pozitivne primjere pak navode Irsku u kojoj se najavljuje usvajanje sustava automatskog učlanjivanja u obvezni mirovinski fond od 2024. godine. Izdvajaju i Tursku koja planira uvođenje obveznog mirovinskog plana utvrđenih uplata.

No u analizi napravljenoj za Udrugu članova