Uredba o ribolovnim mogućnostima i ribolovu iglunom još nije donesena, a ribolovna sezona uvijek počinje 1. travnja. Podneseni prijedlog je, smatraju ribiči, manji, jer će neki od njih biti u neravnopravnom položaju prilikom plaćanja naknade za izlov ribe.

Predložen je Pravilnik o ribolovnim mogućnostima i iglu ribolova, ali već sada i dalje se može zaključiti da ima stvari koje bi trebalo poboljšati. Nekako mi je najlakše komentirati jednu odredbu, onu iz 10. članka, koja definira naknadu ribiču za ulovljenu ribu.

Mnogo poznatiji naziv te ribe je sabljarka, au spornom prijedlogu naknade piše da je visina naknade državi za njezin ulov određena množenjem količine pojedinačne kvote (koju svaki ribar dobije) te ribe u kilogramima (što nije sporno) i tri posto prosječne prodajne cijene po kilogramu cjelokupnog. ulova svih plovila (što je sporno).

Zamislimo sada primjerice četiri ribara. Stipe prodaje kilogram sabljarke za pet eura, Šime pak traži šest eura, Duje sedam, a Đorđe osam eura. Kako bismo pojednostavili priču i izračun, uzmimo u obzir da je svaka od njih kvota tona sabljarke (koliko smiju uloviti). U tom će slučaju Stipe uprihodovati pet tisuća eura, Šime će bolje proći jer će dobiti šest tisuća, Duje sedam tisuća, a Đorđe trljati dlanove zbog osam tisuća. Prosječna cijena koju će ostvariti naša četiri mušketira je 6500 eura.

Odredba nema logike

Sada dolazi onih tri posto od prosječne cijene, što iznosi 195 eura. Da se ne zamaramo dalje množenjem jer svi imaju istu kvotu, odredit ćemo da je tih 195 eura naknade koju ribari plaćaju državi. Tako će Stipi tih 195 eura biti 3,9 posto od ukupnog prihoda, Šimi, koji je uprihodovao više, taj će udio iznositi 3,2 posto, a Duje će od svog još većeg prihoda na taj način izdvojiti državi 2,8 posto. Đorđe će proći najbolje, em je najviše uprihodovao, em će imati najmanji udio iz svog prihoda – samo 2,4 posto.

To je, da ponovim, pojednostavnjen izračun, ali jasno pokazuje da je razlika između Stipe i Đorđa velika, odnosno Stipe plaća 1,5 posto veće naknade, iako je ona ista u apsolutnoj vrijednosti. Mogli bismo prihvatiti stajalište Ministarstva poljoprivrede da su pravila takva i da se ribari kao poduzetnici njima trebaju prilagoditi, pa ako netko ima bolju sposobnost uvjeravanja kupaca da kupe skuplju ribu, onda ga u tome ne treba otplaćivati.

Međutim, čitajući taj dokument došao sam na komentar jedne ribolovne udruge, točnije rečeno prijedlog, koji mi se čini dobar io kojem bi trebalo razmisliti. I ta udruga smatra da članak 10. Pravilnika ima manjkavosti upravo zbog prosječne cijene po kilogramu iz prodajnih listova cjelokupnog ulova svih ribara.

Kako smo se pokazali izračunom, udruga također smatra da na ovaj način u nepovoljan položaj dovodi ribiča koji je imao najnižu prodajnu cijenu, a dodatno pomaže ribiču koji je ostvario najvišu prodajnu cijenu. U njemu smatraju da to nije logično pa predlažu da se svakom ribiču nadoknadi dodijeljena kvota prema vlastitoj prosječnoj prodajnoj cijeni. To je, kažu u udruzi, ispravnije od sadašnjeg prijedloga Ministarstva poljoprivrede.

Neki bi platili manje, neki više

U tom bi slučaju, ako ostane tri posto naknade, Stipe od svojih pet tisuća eura platio 150, Šime bi od svojih šest tisuća istresao državi 180, Duje pak od svojih sedam tisuća platio bi 210, a Đorđe najviše – 240 eura. Drugim riječima, Stipe i Šime platili bi manje od prvobitno predviđenih 195 eura, a Duje i Đorđe više, ali to ih ne bi uništilo.

Žao mi je, dragi čitatelji, ako sam vas ‘ubio’ ovim brojevima (ispričavam se i urednicima), ali mislim da je takav pristup slikovitiji od pukog teoretiziranja. Nisam stručnjak za ribolov i pripadajuće naknade, ali meni se ovaj prijedlog ipak čini logičnijim od aktualnog koji je ponudilo Ministarstvo poljoprivrede. Jer obračun naknade koja je parafiskalni namet temelji se na količini, ali i cijeni, pa iako PDV nije isti naziv kao ribolovna naknada, činjenica je da je postotak za PDV konstantan. Zašto onda ne bi bio i za naknadu?

NAPIŠITE OBJAVU

Više o temiIzvor: Leadermedia.hr