'Industriju kockanja trebalo bi značajnije ograničiti u oglašavanju'

U Hrvatskoj je oko 50 tisuća ljudi ovisno o kockanju, a čak 10%, ili oko 380 tisuća Hrvata ima neke probleme s kontroliranjem navike kockanja. Ove alarmantne i zabrinjavajuće podatke iznosi profesor Neven Ricijaš s Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu u intervjuu za Poslovni dnevnik. Povod razgovora s jednim od naših najpoznatijih stručnjaka u području ovisnosti o kockanju bila je odluka belgijske Vlade da zabrani oglašavanje industrije kockanja zbog štetnih posljedica koje ima po društvo. Hrvatska je pak po pitanju reguliranja, pa onda i oglašavanja, ove industrije vrlo liberalnaa. Profesor Ricijaš stoga apelira na vladajuće da postave stroga ograničenja i standarde oglašavanja industrije kockanja, a koja, za razliku od duhanske i industrije alkoholnih pića, još uvijek prolazi.

Kako ocjenjujete odluku belgijske Vlade?

Iz svih dostupnih informacija, pozdravljam odluku belgijske Vlade iu sadržaju iu načinu na koji je tu odluku provela, iz tri razloga. Prvo, Vlada tvrdi da je odluka donesena na temelju znanstvenih istraživanja koja pokazuju štetan i rizičan utjecaj oglašavanja na ovisnost o igrama na sreću i ekscesno ponašanje u tom području, a to je vrlo važno polazište – utemeljeno na znanosti. Drugo, sviđa mi se što ovu poruku nisu iskomunicirali samo s ciljem zaštite djece i mladih, što je najčešći argument, već su naglasili još jedan važan aspekt, a to je zaštita odraslih koji imaju problem s kontrolom kockanja (od kojih ih je mnogo, naglašavam), a istovremeno cijeli spektar oglašavanja putem televizije, radija, časopisa, interneta i plakata bitno otežava njihovu apstinenciju i uspostavljanje osobne kontrole kada se ljudi pokušavaju apstinirati i izliječiti. I treće, odluka je donesena tako da se primjenjuje strateški, u nekoliko faza. Osobno ne volim kada se takve odluke donose “preko koljena” i kada se prohibicija provodi preko noći. Potreban je sustavan i sustavan pristup. Iz odluke belgijske Vlade vidimo da će zabrana klasičnog oglašavanja krenuti ovog ljeta, od 2025. primjenjivat će se na stadionima, a od 2028. u području sponzorstava. To je dobar pristup.

Jeste li Vi za zabranu oglašavanja kockanja i igara na sreću?

Generalno sam za postojanje jasnih ograničenja u oglašavanju te postavljanju standarda kako se mogu, smiju i trebaju oglašavati igre na sreću. Univerzalnog odgovora nema budući da je odluke potrebno donositi u odnosu na način na koji je industrija igara na sreću (industrija kockanja) u pojedinom zemljištu regulirana i postavljena. Tu postoje velike razlike. Nisu sve igre za sreću dostupne u svim zemljama. Primjerice, Norveška ima monopolistički pristup te svega dvije tvrtke imaju pravo priređivanja igara na sreću, a casina nisu dozvoljena. Time će naravno i pristup reguliranju oglašavanja biti različit. Slično je iu Izraelu, a Švedska ima monopol nad casino igrama, igrama na automatima i lutrijskim igrama. U tom slučaju puno je lakše postavljati standardno odgovorno oglašavanje. Zemlje kao Hrvatska, koje imaju izrazito liberalno tržište igara na sreću, trebaju uložiti puno veće napore za kontroliranje tržišta te je teško ostvariti potpunu zabranu oglašavanja. Ona možda i nije nužna, ali je potreban strateški pristup i dugoročni plan kako je svesti na razumnu razinu koja neće imati tako štetne posljedice na hrvatske građane kao što ima danas.

Bi li se i hrvatska vlada trebala ugledati na belgijsku?

Apsolutno! I to u dva aspekta. Prvo, shvatite kako istraživanja zaista pokazuju štetan utjecaj dostupnosti, pristupačnosti i oglašavanja igara na sreću u hrvatskom društvu. Posljednjih desetak godina znanstvena i stručna zajednica u Hrvatskoj kontinuirano ukazuje na značajne negativne posljedice načina na koji je industrija igara na sreću regulirana kod nas, ali nas nitko ne sluša, odnosno ne postoje nikakvi napori da se temeljem rezultata znanstvenih istraživanja mijenja politika. I to je paradoksalno. Upravo je smisao društvenih znanosti istraživati ​​društvene pojave i procese kako bi se kreirale znanstveno-utemeljene politike. Ovako postajemo sami sebi svrha. Zamislite da medicinska istraživanja kontinuirano pokazuju štetne učinke nekog lijeka, a da se taj lijek ne povuče s tržišta. Hrvatska istinski ima veliki problem s razvojem problematičnog kockanja među hrvatskim građanima i vrijeme je da se politike počnu kreirati sukladno znanstvenim spoznajama.

Drugo, mislim da bi Hrvatska, poput Belgije, trebala strateški i dugoročno planirati politike oglašavanja ove industrije. Napravite kratkoročni, srednjoročni i dugoročni plan.

Što biste predložili, kako učinkovito regulirati oglašavanje igara na sreću i kockanje?

Nastavno na prethodni odgovor, potrebno je izraditi strategiju razvoja odgovornog oglašavanja igara na sreću specifično za hrvatski kontekst, u odnosu na vrste igara koje su dostupne kao i priređivače koji imaju pravo priređivanja igara, kanale oglašavanja i današnji kontekst globalizacije i dostupnosti interneta. Smatram da prvo treba razlikovati igre za sreću (kockarske proizvode) s obzirom na njihovu rizičnost, odnosno adiktivni potencijal. Neke lutrijske igre primjerice imaju niski adiktivni potencijal, dok sportsko klađenje, igre na automatima i one u casinima imaju visok te se još nazivaju i “crvenim igrama”. Finska primjerice ima zabranu oglašavanja “crvenih igara”. U Hrvatskoj bi trebalo ograničiti vrijeme prikazivanja reklama tih igara, detaljnije regulirati način oglašavanja, moguća mjesta oglašavanja te sadržaj reklame. Standardi oglašavanja uključuju i pravila tko smije ili ne smije sudjelovati u oglašavanju igara na sreću, što smije ili ne smije biti sadržaj reklame, koje se poruke ne smiju prenositi, na koju populaciju oglašavanje ne smije biti usmjereno i slično.

Općenito, predložio bih značajnija ograničenja i javna industrija kockanja trebala bi biti mnogo diskretnija nego što je sada.

Kakav je pravni pristup u Hrvatskoj vezan uz dostupnost i pristupačnost igara na sreću, odnosno kockanje te na standarde oglašavanja?

Što se tiče dostupnosti i pristupačnosti igara na sreću u Hrvatskoj, pristup je iznimno liberalan. Hrvatska Lutrija, kao nacionalna kompanija, ima monopol samo nad lutrijskim igrama, dok sve druge vrste igara (igre klađenja, igre na automatima te igre u casinima) mogu priređivati ​​i drugi priređivači nakon što dobiju koncesiju, odnosno pravo priređivanja igara na sreću u Hrvatskoj. Odlukom Vlade RH propisan je najveći mogući broj koncesija, što znači tvrtke koje imaju pravo priređivanja određene vrste igara na sreću, ali nije propisan najveći mogući broj prodajnih mjesta (primjerice, broj sportskih kladionica, broj automat klubova i slično), kao što nije propisan najveći mogući broj automata ili stolova za igru ​​u cijeloj Hrvatskoj. Time hrvatsko tržište ulazi u jedno od najliberalnijih tržišta. Isto vrijedi i za pristupačnost. Zabrana pristupačnosti samo je osobama mlađim od 18 godina.

Što se tiče oglašavanja, smatram da je zakonski okvir krajnje zastario i neprimjeren medijskom kontekstu suvremenog društva. Zakon o igrama na sreću u članovima 67. i 68. regulira oglašavanje zabranom samo dva elementa. Prvo, oglasi i reklame u vezi s igrama na sreću ne smiju se objavljivati ​​u radijskim i televizijskim programima za djecu i mladež, kao ni u tiskanim materijalima namijenjenim djeci i mladeži. Drugo, zabranjeno je organiziranje i reklamiranje stranih priređivača igara na sreću. To se odnosi na one koji nisu registrirani u Republici Hrvatskoj i koji nemaju državnu koncesiju za priređivanje igara na sreću. Uz to, važan je i članak 237. Kaznenog zakona koji predviđa kazneni progon za neovlašteno priređivanje i oglašavanje igara na sreću. Ovakav model regulacije oglašavanja datira još od starog Zakona o igrama na sreću iz 2009. godine, kada je možda i imalo smisla ovako definirati pravni okvir, ali danas, kada je medijski prostor puno širi zbog interneta i modernih tehnologija, a broj priređivača i prodajnih mjesta još veći, ovakva je regulativa više nego zastarjela i neprimjerena zaštiti hrvatskih građana.

Relativne pravne novine su novi Zakon o elektroničkim medijima iz 2021. godine te Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima iz rujna 2022. godine, a koji postavljaju određene dodatne standarde. Zakon se usmjerava na zaštitu djece i maloljetnika praktički ponavljajući odredbe Zakona o igrama na sreću, dok Pravilnik postavlja standarde o dozvoljenom i nedozvoljenom načinu oglašavanja igara na sreću. I to je dobro, međutim iz pravne perspektive takvo rješenje smatram neprimjerenim. Pravilnik je podzakonski akt koji se veže uz Zakon o elektroničkim medijima, a ne uz Zakon o igrama na sreću, te je penalizacija usmjerena prema nakladnicima medijskih usluga, a ne priređivačima igara na sreću. Smatram kako bi cjelovita rješenja načina i standarda oglašavanja igara na sreću trebalo propisati isključivo Zakonom o igrama na sreću, kao temeljnog pravnog akta koji regulira poslovanje ove industrije.

Koje su posljedice i društvene implikacije liberalne regulacije oglašavanja igara na sreću, a kakvu ima Hrvatska?

Posljedice su velika aktivnost, odnosno uključenost hrvatskih građana u aktivnosti kockanja te relativno velika prevalencija problema ovisnosti o kockanju. U Hrvatskoj imamo oko 2% građana koji zadovoljavaju kriterije ovisnosti o kockanju, što je oko 50.000 ljudi na bazi dobne strukture s kojima je istraživanje provedeno. Pritom oko 10% populacije ima neke probleme s kontroliranjem svojih navika kockanja, odnosno pokazuje neke štetne psihosocijalne posljedice kockanja i probleme s ekscesivnim ponašanjem u ovom području. To su izrazito zabrinjavajući podaci iz više razloga. Prvo, u apsolutnim brojevima to je velik broj ljudi za koje nemamo nacionalno dostupne mehanizme i usluge liječenja, a pokušaji uspostave samokontrole nedvojbeno su otežani vrlo agresivnim i liberalnim oglašavanjem u svim medijima. Jednako tako, imamo značajne probleme s kockanjem mladih (i maloljetnika i mlađih odraslih osoba), a posebno zbog izražene dostupnosti online kockanja te kladomata, odnosno samoposlužnih terminala za klađenje u ugostiteljskim objektima.

Kako utjecati na mlade?

Znanstvena istraživanja vrlo jasno pokazuju učinke oglašavanja i to je sasvim logično. Da oglašavanje nema učinka, ne bi