Situacija u uspostavi cirkularnog modela u regiji tek je na početku i pred svim zemljama još puno posla.
Načela kružnog gospodarstva podrazumijevaju potpuni ciklus jedne sirovine. To znači da će određeni materijal umjesto da završi na odlagalištu, biti ponovno iskorišten i ponovo korišten. Ne, što se tiče uspostave kružnog gospodarstva, situacija u regiji je tek na početku i pred svim zemljama je još puno posla, poruka je panela Kružno gospodarstvo – modeli i primjeri dobre prakse, održanog dio konferencije Gospodarenje otpadom održane u Beogradu u organizaciji Poslovnog dnevnika.
Kako je objasnio Slobodan Krstović, direktor za održivi razvoj srbijanskog think-tanka NALED-a, trenutno je situacija takva da se samo 44 posto stakla odvojeno prikuplja u Srbiji, 30 posto u Sjevernoj Makedoniji, a samo 12 posto u BiH.
Pritom je, upozorava Krstović, cilj EU do 2030. godine odvojeno prikupiti 75 posto ove vrijedne sirovine. Situacija je još gora kada je u pitanju biootpad, koji gotovo u potpunosti (99%) završava na odlagalištima u Srbiji, a mogao bi biti vrijedna sirovina. Odvojeno prikupljanje prvi je korak u uspostavi kružnog gospodarstva, a zemlje u regiji očito ne stoje najbolje po tom pitanju.
Omogućiti kretanje otpada
To je tako, kaže Krstović, jer je potpuno krivo postavljen sustav financijskih instrumenata, odnosno nije uspostavljen model po kojem onečišćivač plaća najviše. Zbog takve prakse nema konkurencije na tržištu, pa se ne čudi što nitko nije zainteresiran za uspostavu održivog sustava.
A pri uspostavljanju takvog održivog sustava, upozorava Siniša Mitrović, predsjednik Udruženja za cirkularnu ekonomiju Privredne komore Srbije, Srbije, ali i druge zemlje u regiji, moraju voditi računa o implementaciji rješenja koja su održiva i koja neće povećati cijenu komunalnih usluga u mjeri koja bi mogla naštetiti standardu građana. “Nova rješenja moraju biti pragmatična, održiva, transparentna, inkluzivna i za dobrobit građana”, ističe Mitrović, napominjući da je srpska ekonomija u fazi u kojoj se njen DNK mijenja u pravcu zelene tranzicije.
A koliko se “kružnost” isplati kompanijama? Robert Vražić, direktor nabave u tvrtki Vetropack Straža iz Huma na Sutli, jedinom proizvođaču staklene ambalaže u Hrvatskoj, objašnjava da će svaki proizvođač izračunati koliko mu se isplati raditi s otpadnim sirovinama. “No što nam je alternativa? To je zagađenje i odlaganja na deponije. Države bi kroz naplatu odlaganja na odlagališta mogle poticati kružnost”, ističe Vražić.
Tvornici kartona Umka iz Srbije reciklirani materijali su osnovna sirovina. Njihova kartonska ambalaža ima široku primjenu u raznim industrijama, zadovoljava potrebe domaće industrije i izvozi na 28 europskih tržišta. Sirovina, stari papir, ne dobiva se u potpunosti na domaćem tržištu, već se uvozi iz Hrvatske i Mađarske.
Slobodanka Čabarkapa, Gligor Gellért, Dario Hrebak, Igor Pandžić, Bojana Perić i Matija Posavec/DAVOR JAVOROVIĆ/PIXSELL
Međutim, Danijela Ošap, direktorica za kvalitetu, ekologiju, razvoj i kontinuirano unapređenje Tvornice kartona Umka, upozorila je da bi najave pooštravanja izvoznih kontrola mogle ugroziti njihovo poslovanje. “Ako do kontrole dođe, naš će posao biti ugrožen. Mora se omogućiti kretanje otpada”, ističe. Također, navodi, naknade po učinku svakako bi doprinijele poticanju poduzeća na racionalnije korištenje resursa.
Zanimljiv primjer kako jedna kompanija može potaknuti promjene na bolje dao je Bojan Gligić, regionalni menadžer tvrtke Eso Tron iz Srbije. Ova je kompanija prva uspostavila sustav otkupa i prerade jestivih ulja u Srbiji.
Gligić objašnjava da od prikupljenog ulja obradom dobivaju biodizel koji završava na benzinskim pumpama diljem Europe. “Vrijeme drastično smanjujemo emisije stakleničkih plinova, ali stvaramo ekonomsku vrijednost od koje svi imaju koristi”, ističe Gligić napomenuvši da tvrtke moraju početi promišljati svoju politiku upravljanja otpadom.
A da bi kružno gospodarstvo zaživjelo u praksi nužna je primarna selekcija. Upravo ovom temom bavio se drugi panel na konferenciji Gospodarenje otpadom u Beogradu – Imperativ primarne selekcije otpada.
Kao što je rasprava pokazala, prakse u svakoj zemlji prilično su različite. Dok građani Hrvatske, kojima je omogućena primarna selekcija, imaju četiri kante za razvrstavanje otpada (za papir, plastiku, miješani komunalni otpad i biootpad), situacija u Srbiji i Crnoj Gori je drugačija. Tamo građani imaju dvije kante, jednu za suhu i jednu za mokru frakciju.
Konkretno u Subotici, pojasnio je Gligor Gellért, direktor Regionalnog deponija u Subotici, primarna je selekcija zaživjela u manjim općinama. “Boljka su nam stambene zgrade koje planiramo riješiti u kasnijoj fazi. Moramo uložiti još mnogo energije da bismo postigli idealne rezultate”, kaže Gellért.
Bojana Perić, direktorica Ekostar Paka iz Srbije, rekla je da se na nacionalnoj razini primjeri odvojenog prikupljanja razlikuju od grada do grada, no, u Srbiji, ističe, nedostaje sustavan pristup. Zadovoljni nisu niti u Crnoj Gori. Slobodanka Čabarkapa, pomoćnica izvršnog direktora Čistoće iz Podgorice, kaže da nisu zadovoljni postocima primarne selekcije. “Moramo pojačati intenzitet kako bismo postigli bolje rezultate”, kaže.
Na panelu su sudjelovali i predstavnici hrvatskih gradova koji danas ostvaruju dobre rezultate u primarnoj selekciji, no to nije bio slučaj prije deset godina. Matija Posavec, župan Međimurske županije također navodi da je Hrvatska na to natjerala Europsku uniju, međutim, upozorava da je situacija na terenu vrlo šarolika.
“Primarna je selekcija u nacionalnoj razini na 41 posto, no, postoje oni koji su ispod 20 posto i oni koji su iznad 50 posto”, ističe navodeći da je Međimurska županija iznad hrvatskog ali i europskog prosjeka. “Naš je cilj da primarna selekcija iznosi 60 posto, a za to će biti najvažnija edukacija i infrastruktura”, poručuje.
Da je obrazovanje ključno shvatilo iu Osijeku, gdje su osmislili projekt Eco City LegOSI kroz koji najmlađe u vrtićima i školama na zabavan način uče o važnosti odvajanja otpada. Igor Pandžić, direktor osječkog Unikoma, pojasnio je kako je ovaj slavonski grad odlučio omogućiti građanima izbor na kućnom pragu. Time smo građani smanjili račune za odvoz otpada i povećali postotak odvojenog prikupljanja na više od 50 posto, rekao je.
No uspostava takvog sustava nije jeftina. Dario Hrebak, gradonačelnik Bjelovara, zaključuje da se sustav ne bi mogao uspostaviti bez značajnih EU sredstava. Primjerice, navodi za njegovu su uspostavu povukli 15 milijuna eura iz europskih fondova, a sudjelovanje je grada iznosilo tek pet posto. “Pitam se kako su gradovi u regiji koji se ne mogu računati na EU fondove”, upozorava Hrebak.
Takva je situacija da komunalna poduzeća gradova regije moraju ulagati vlastita sredstva u infrastrukturu. U tome im, rekla je Perić, pomažu i gradovi, a postoji i interes privatnog sektora kojem je stalo da dođe do sirovine. “Nemamo problem ulaganja u infrastrukturu. Nedostaje nam sustav i na tome moramo raditi”, ističe Perić iz Ekostar Pake. Dodaje i da je zagađenje zajednički problem te da na njegovom rješavanju zemlje regije moraju surađivati kako se iste greške ne bi ponavljale.
Ova će suradnja biti posebno važna ako želimo zadovoljiti ciljeve Europske unije, a koja do 2050. želi biti klimatski neutralan kontinent.
Nicola Bertolini, voditelj odjela za suradnju Delegacije Europske unije u
Više o temiIzvor:Poslovni.hr
