Veliki trgovac, koji je po jučerašnjoj tvrdnji potpredsjednika Vlade Olega Butkovića, već izrazio spremnost da neke cijene vrati na razinu od 31. prosinca prošle godine, nije trebao čekati da ministar gospodarstva Davor Filipović na to pokuša nagovoriti i ostale trgovce s liste deset najvećih. Mogao je to učiniti već i ranije, mogao je spustiti cijene svih proizvoda u svom lancu na koju god razinu poželi, mogao je time doslovno pomesti svu konkurenciju na tržištu i mogao je izazvati lančanu reakciju kod drugih trgovaca. Mogao je učiniti što ga volja, ali nije. Nije, jer bi ostao bez svojih dobavljača, nije jer bi sam sebe dragovoljno odveo u gubitak.
Pokažite mi dobavljača, bilo domaćeg proizvođača bilo uvoznika, koji je spreman svoje cijene vratiti na razinu od 31. prosinca prošle godine, pa ću povjerovati Butkovićevoj priči da postoji i trgovac koji je to spreman učiniti.
U priči s visokim lanjskim i ovogodišnjim poskupljenjima artikala dnevne potrošnje, u prvom redu hrane, nisu trgovci sasvim nevini. Jesu li mogli pokazati socijalnu osjetljivost tako da za koji promil smanje svoje marže? Jesu, mogli su! Ako je nabavna cijena nečega u dvije godine porasla za 40 posto, trgovac je za isto toliko profitirao bez da je u međuvremenu promijenio stopu marže.
Ako mu je marža pet posto, na nabavnu cijenu od jednog eura, trgovac će odrediti maloprodajnu cijenu od 1,05 eura. Ako je nabavna cijena 1,40 eura, uz nepromijenjenu stopu marže maloprodajna će cijena iznositi 1,47 eura. U prvom će slučaju trgovčeva marža iznositi pet eurocenti, u drugom sedam eurocenti. Znači, trgovčeva je zarada, uz nepromijenjene troškove prodaje, porasla.
Ali, stvari nisu baš tako jednostavne. Kada je dobavljač povećao cijenu za 40 posto, za što ima više ili manje opravdanja u rastu troškova proizvodnje, dao je svoj doprinos rastu inflacije. Inflacija je pogodila i čuvene ‘tete blagajnice’, koje, zamislite, zato očekuju veće plaće. Ako trgovac smanji svoju maržu, od većih plaća za zaposlenike neće biti ništa, neće ih imati iz čega financirati, kao što neće moći otvoriti novi supermarket ili preurediti postojeći, što je također uslijed inflacije debelo poskupjelo.
Danas su o mogućnostima pojeftinjenja artikala koji čine prosječnu potrošačku košaricu s ministrom Filipovićem razgovarali čelnici deset najvećih maloprodajnih lanaca u Hrvatskoj. Ministar je mudro odlučio kako će razgovarati sa svakim od njih pojedinačno, jedan na jedan, jer da ih je imao svih deset na okupu sasvim sigurno nakon tih sastanaka ne bi mogao izjaviti da su svi trgovci načelno podržali njegovu ideju. Ministrova je ideja da se ukupna vrijednost košarice proizvoda vrati na razinu od 31. prosinca prošle godine i to tako da svaki trgovac sam procijeni za koliko i kojih proizvoda i mogu spustiti cijene te da to učine u narednim tjednima.
Prodaja ispod nabavne cijena
Većina trgovaca nakon sastanka s ministrom brzo je šmugnula mimo okupljenih novinara, dajući tako do znanja da prvo moraju dobro procesuirati ministrov zahtjev prije nego što bilo što izlanu u javnosti. Tek je troje njih (predstavnici Konzuma, KTC-a i NTL-a) dalo izjave iz kojih se može zaključiti jedino to da možda malo mogu udovoljiti ministru. Svakako trgovci mogu za koji postotni poen, na vlastitu štetu, smanjiti pokoju cijenu, ali upravo ono što je poskupjelo najviše – ne mogu baš i da to silno žele. Postoji, naime, zakonska odredba koja trgovcima ne dozvoljava prodaju ispod nabavne cijene. To je ostalo neizrečeno baš kao što nitko nije naglas rekao da prije no što spuste neke cijene moraju postići nove dogovore s dobavljačima.
Uostalom, rast cijena ne nastaje u trgovini na malo, nastaje kod dobavljača. Postrojavanjem deset vodećih trgovaca na malo, svalivši na njih svu odgovornost za rast cijena, ministar Filipović izbjegao je mnogo teže razgovore kakvi bi bili da ih je vodio s deset najvećih domaćih proizvođača artikala široke potrošnje. Oni bi mu, naime, mnogo kon
Izvor:Lidermedia.hr
