Hoćemo li doista recesijom gasiti inflaciju ili ne i kakvi su ukupni gospodarski izgledi tek su neka od pitanja koja muče svaku tvrtku. Odluke monetarne politike, posredno i fiskalne, jer moraju biti usklađene, izravno utječu na projekcije rasta, ali i odluke poduzetnika o investicijama. Sve su to teški izazovi koje je lakše svladati ako raspolažemo relativno preciznim projekcijama budućih kretanja.
Više o makroekonomskim prognozama bit će riječi na jednom od najvećih poslovnih skupova u regiji, Liderovu ‘Danu velikih planova‘, koji se održava 27. rujna u zagrebačkom hotelu Westin. Na njemu će sudjelovati viši ekonomist i voditelj OECD-ova Odjela za analizu zemalja (head of country studies) Phil Hemmings, a ususret konferenciji razgovarali smo s njegovim kolegom, OECD-ovim višim ekonomistom Timom Bulmanom.
Inflacija je još uvijek tema broj jedan, pa unatoč tomu što je u eurozoni u kolovozu iznosila 5,3 posto, dakle, jednako kao u srpnju, ECB i dalje podiže kamatne stope. Analitičari uvjeravaju samo do kraja godine, iduće bi godine ritam podizanja u najmanju ruku trebao usporiti. Koliko su te procjene pouzdane?
U najnovijim OECD-ovim Ekonomskim izgledima objavljenima u lipnju naglasili smo kako je najvažnija zadaća i dalje borba protiv inflacije i njeno trajno smanjenje. U mnogim gospodarstvima, uključujući Hrvatsku, snižene cijene energije pomažu smanjiti ukupne pritiske na inflaciju i kućne proračune. No, temeljna se inflacija pokazuje prilično otpornom, velikim dijelom zbog rasta profita u nekim sektorima i još uvijek visokih pritisaka na rast plaća na tržištu rada.
Stoga posao obaranja inflacije, unatoč djelomičnim rezultatima, još nije završen. Odgađanje smanjenja inflacije riskira dodatno pooštravanje monetarne i fiskalne politike u budućnosti. Stoga u većini zemalja OECD-a monetarna politika mora ostati restriktivom sve dok ne budemo vidjeli jasne znakove da su temeljni inflatorni pritisci trajno smanjeni. U našim projekcijama predvidjeli smo daljnje pooštravanje u eurozoni i SAD-u do kraja 2023., a odluke i komunikacija središnjih banaka u skladu su s našim projekcijama. Međutim, pesimističniji smo nego većina središnjih banaka, stoga procjenjujemo kako doista postoji rizik da će kamatne stope morati još porasti.
Što točno sada gura inflaciju, koje komponente? Tržište rada, manjak radnika i pritisak na rast plaća? Ili…?
Inicijalno je, znamo, skok globalnih cijena energije i hrane s početkom ruske agresije na Ukrajinu dodatno pojačao učinke poremećaja opskrbnih lanaca koji su pukli zbog pandemijskoga zaključavanja globalne ekonomije. Kako su zahtjevi zaposlenika za usklađenjem plaća s inflacijom počeli rasti, rasla su i očekivanja od inflacije, što je opet potaknulo nove zahtjeve za usklađenjem. Iako je većina cijena energije i hrane počela polako padati, temeljna se inflacija zbog tih pritisaka sporo spušta.
Činjenica je da plaće rastu u cijelom razvijenom svijetu. S obzirom na to da je nedostatak radne snage trajni problem, hoće li to ostati dugoročnijim pogonskim gorivom inflacije?
Povećanje plaća svakako pridonosi rastućim pritiscima na troškove, uz već višestruko narasle ulazne troškove. No, istodobno je velika potražnja omogućila tvrtkama u nekim sektorima i zemljama da dodatno povećaju svoje marže. Dakle, svjedočimo ‘miksu‘ utjecaja, rastu i profiti i troškovi rada, uz pad poreznog opterećenja po jedinici proizvoda.
No, sveukupno, ako gledamo udjele u nacionalnom dohotku bilo je samo malih promjena u udjelima plaća i profita u odnosu na vrijeme prije pandemije. U nekim zemljama, posebno u SAD-u, najprije smo svjedočili rastu jedinične dobiti i tek je nakon toga uslijedio rast jedinične plaće, stoga ne možemo tvrditi da plaće potiču inflaciju. Najprije su porasli profiti, tek su onda slijedili pritisci na rast plaća.
Kakve su onda procjene globalnoga BDP-a za ovu i iduću godinu i gdje je EU u tome koja je u ovoj kontinuiranoj krizi najviše pogođena?
Unatoč poboljšanjima vidljivima u prvim mjesecima ove godine, zbog uporno visoke inflacije i još uvijek akutnih rizika, izgledi nisu sjajni. Za europodručje naše su najnovije projekcije da će rast BDP-a iznositi tek 0,9 posto ove godine i 1,5 posto u 2024., ako prestane utjecaj visokih cijena energije, dakle ako ne bude novih potresa. Nedostatak radnika zajedno s daljnjim padom stopa štednje kućanstava trebala bi podržati privatnu potrošnju, no rastući troškovi financiranja i postroženi kreditni standardi opteretit će privatna ulaganja.
Ukupna će inflacija brzo pasti, jer cijene hrane i energije kontinuirano padaju, pa će se i temeljna inflacija polako smanjivati. No, disperzija inflacije po zemljama ostat će visoka. Za usporedbu, predviđamo da će rast BDP-a u SAD-u usporiti na 1,6 posto u 2023., a u 2024. na jedan posto, s 2,1 posto u 2022., budući da monetarna politika smanjuje pritisak na potražnju. U Aziji, gledano po ključnim zemljama, rast BDP-a Japana kretat će se oko 1,3 posto ove godine i 1,1 posto u 2024. zahvaljujući dodatnim fiskalnim poticajima. U cijeloj je regiji inflacija porasla, ali je i dalje relativno blaga. Ponovno otvaranje Kine također daje poticaj potražnji u široj regiji. Trenutačno ažuriramo te projekcije i sredinom rujna objavit ćemo naše najnovije izglede.
Kakvo je stanje u korporativnom sektoru? Mnoga poduzeća, zbog rasta kamata i pooštravanja uvjeta, odustaju od investicija, no mnoga su već prezadužena. Kakav je omjer zaduženosti korporativnog sektora i treba li nas to brinuti? Trebaju li vlade nastaviti sa subvencijama?
Zaduženost je poduzeća znatno porasla posljednjih godina i sada je viša nego 2000-ih. Teško je definirati precizan prag iznad kojeg korporativni dug postaje neodrživim, budući da to ovisi o nekoliko čimbenika i znatno se razlikuje po sektorima, ali i poduzećima. Štoviše, dok trenutačno visoka inflacija smanjuje stvarnu vrijednost tereta duga poduzeća, pooštravanje monetarne politike u mnogim zemljama povećava troškove zaduživanja.
Kako tvrtke refinanciraju svoje dugove po višim kamatama rast će
Izvor:Lidermedia.hr
