Revizorovo uvjerenje na izvješćivanje o održivosti

Napisala: Ivana Rapić, Hrvatska revizijska komora

Iako revizori u svom radu razmatraju i ocjenjuju različite aspekte poslovanja svojih klijenata, do sada je najvažnija uloga revizora bila davanje uvjerenja o financijskim izvještajima. Direktiva o korporativnom izvješćivanju o održivosti (Direktiva) sada izvješćivanju o održivosti daje isti značaj, donoseći nove izazove i mogućnosti za poduzetnike kao obveznike izvješćivanja o održivosti, ali i revizore kao neovisni pružatelji uvjerenja o ova izvješća. Opseg mogućih izazova i rizika za poduzetnike je velik – od pitanja vezanih uz model pokretanja promjena i implementacije zahtjeva, preko kadrovske, tehnološke/informacijske i stručne (ne)pripremljenosti za izvješćivanje, do mogućih pritisaka da se informacije prikažu boljim nego što zaista jesu. Izuzetno je stoga bitno osigurati pouzdanost i vjerodostojnost informacija iz izvješća o održivosti – a tu nastupaju revizori.

Što se zahtijeva od revizora?

Prva izvješća o održivosti pripremat će se za razdoblje od 1. siječnja 2024. godine i zahtijevat će se izdavanje uvjerenja revizora na njih – prva takva uvjerenja revizori će morati biti objavljeni u 2025. godini.

Direktivom je predviđeno da se mišljenja revizora temelje na angažmanu s izražavanjem ograničenog uvjerenja. Radi se o ‘nižoj’ razini uvjerenja u odnosu na razumno uvjerenje kakvo se daje kod financijskog izvješćivanja, te su posljedični postupci i postupci koje revizor ovdje provodi nešto manje sveobuhvatni. Eventualni prijelazak na davanje ‘višeg’ razumnog uvjerenja predviđa se za kasnija razdoblja, ovisno o procjeni izvjestivosti pružanja takvog uvjerenja. Za izražavanje uvjerenja za sada se razmatra primjena postojećeg standarda za angažmane s izražavanjem uvjerenja različita od revizije ili uvidasve dok Europska komisija do listopada 2026., odnosno 2028. godine, ne donese posebne standarde uvjerenja za ovo područje.

Prilikom obavljanja angažmana izdavanja uvjerenja o izvješćima o održivosti, revizori će morati provesti postupke i pribaviti relevantne dokaze kako bi mogli dati svoje uvjerenje o:

• usklađenost s Direktivom vezano za pravila i standarde te zahtjeve za opisnim označavanjem tih izvješća;
• postupak koji je poduzetnik proveo radi utvrđivanja informacija uključenih u izvješća;
• usklađenost sa zahtjevima izvješćivanja koji se odnose na EU sustav klasifikacije ekološki održivih gospodarskih aktivnosti iz Uredbe o taksonomiji.

Kako se revizori trebaju pripremiti?

Složenost i sveobuhvatnost zahtjeva Direktive za pravovremenu i sveobuhvatnu pripremu revizora. Revizori koji su dobili odobrenje za obavljanje revizorskih usluga stekli prije 1. siječnja 2024. godine imaju obvezu stalnog stručnog usavršavanja u ovom području, dok će oni koji kvalifikaciju stječu nakon tog datuma, u okviru stručnog ispita morati polagati teme iz ovog područja te završiti najmanje 8 mjeseci praktičnog osposobljavanja. Kako bi se osigurala kvaliteta revizijskih usluga u ovom području, Hrvatska revizorska komora aktivno će revizorima pružati podršku organiziranjem edukacije u području izvješćivanja o održivosti, prilagođenoj njihovim potrebama.

Neka cilj bude motivator: učiniti svijet nešto boljim i pravednijim

Puno se govori o složenosti i zahtjevnosti izvješćivanja o održivosti. Iako je to razumljivo i opravdano, ne smiju se iz fokusa izgubiti ciljevi Direktive – učiniti poduzetnike odgovornim(ji)ma za okolišna, društvena i upravljačka pitanja te tako povećati transparentnost njihove poslovne prakse, smanjiti negativan utjecaj na okoliš i društvo te im omogućiti dugoročno učinkovitije i održivije poslovanje.

Revizori pomažu osigurati da su izvješća o održivosti pouzdana, objektivna i točna te da zainteresiranim stranama pružaju relevantne informacije, čime dobivaju novu dimenziju i čine svoju uslugu javnom interesu još izravnijom.

U konačnici, cilj izvješćivanja o održivosti nije samo poboljšati imidž poduzetnika ili zadovoljiti regulatornim zahtjevima, već istinski pridonijeti rješavanju okolišnih problema i unapređenju društvenih i upravljačkih čimbenika u tvrtkama – na dobrobit samih tvrtki, ali i društava u cjelini.