Srpska pravoslavna crkva pobijedila je na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori

Na ovim izborima Milo Đukanović ne samo da je doživio definitivan politički poraz, već se sa SPC u glavnoj ulozi u Crnoj Gori stvara politički odnos snaga koja može dovesti u pitanje i njegov najveći politički uspjeh: zapadnu orijentaciju Crne Gore, članstvo u NATO-u i posebno same crnogorske državnosti

Rezultat predsjedničkih izbora u Crne Gore može se sažeti u jednostavnu rečenicu: pobijedila je Srpska pravoslavna crkva (SPC). I to je pobjeda od koje treba započeti svaku ozbiljnu analizu budućeg unutarnjeg političkog razvoja u Crnoj Gori, regionalnih političkih previranja, kao i regionalnih i širih geopolitičkih preslagivanja.

Što nije pošlo za rukom zajedničkim agentima srbijanskih i ruskih obavještajnih službi koji su uoči parlamentarnih izbora u listopadu 2016. pripremali niz terorističkih akcija u Crnoj Gori i otmica Mile Đukanović, riječju, državni udar, kako bi spriječili ulazak Crne Gore u NATO, uspio je u sljedećih sedam godina postići SPC. Određujuća karakteristika novog crnogorskog predsjednika, 37-godišnji Jakova Milatovića, nije to što se školovao na zapadnim sveučilištima, što tehničko govori engleski, što se njegova stranka/pokret zove Europa sad niti to što je kao ministar ekonomskog razvoja jednim ‘originalnim’ potezom znatno povećao plaće prije izbora – ukinuvši doprinos za zdravstvo (!) . Njegova određujuća karakteristika jest to što je pobijedio kao kandidat SPC-a, srpske državne crkve koja je institucionalni promotor i provoditelj projekta ‘srpskog sveta’. A u biti je tek manja inačica Ruske pravoslavne crkve i projekta ‘ruskog svijeta’.

Mobilizacija srpskoga biračkog tijela

Pobjeda SPC-ova kandidat na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, tim veći je postignut uz otvorenu podršku ili prešutno odobravanje zapadnih zemalja (od EU preko UK do SAD). SPC je to postigla prilagođavajući svoju izbornu taktiku zapadnim političkim kanonima. Naime, svi su očekivali i računali da će SPC, nakon prilično militantnih oblika djelovanja u vrijeme kada je organizirala litiju u Crnoj Gori ili ustoličenje mitropolita Joanikija, na predsjedničkim izborima podržati Andriju Mandića, ekstremno desnog srpskog političara u Crnoj Gori. izbori. No pokazalo se da je Mandić samo izborni zec ovome proizvedenom kandidatu, ‘novom licu’ Jakovu Milatoviću iza kojeg stoji novonastali pokret Europe Now, a iz pozadine konce vuče SPC.

Posljednjih godina SPC je militantnijim oblicima djelovanja mobilizirala srpsko biračko tijelo u Crnoj Gori, predizbornom europskom retorikom njen kandidat Milatović pridobio je dio mlade populacije umorne od tridesetogodišnje vladavine Mila Đukanovića, a srpska dominacija u medijskom prostoru “pomogla” im je da Đukanovića vide kao izvor svih zala i nesreća. A Jakov Milatović prošetao je predsjedničkim izborima, širom otvorivši vrata SPC-u da na krilima te izborne pobjede na lipanjskim parlamentarnim izborima preuzme vlast u Crnoj Gori s istom taktikom kao i pokret formalno nazvan Europa sada.

Suvereni vladar Crne Gore u protekla tri desetljeća, Milo Đukanović, ne samo da je na ovim izborima doživio najteži i definitivni politički poraz, već se sa SPC u glavnoj ulozi u Crnoj Gori stvara politički odnos snaga koja može dovesti do najvećeg pitanja čak i njegove političke uspjehe: zapadnu orijentaciju Crne Gore, članstvo u NATO-u i posebno samu crnogorsku državnost koju je obnovio Milo Đukanović 2006. godine. Osim toga, Đukanovićeva stranka, Demokratska partija socijalista, još nema uvjerljivog nasljednika i ne može ga dobiti preko noći, do idućih parlamentarnih izbora 11. lipnja. S druge strane, već se čuju pozivi tehničkom premijeru, kojim upravlja iz Beograda Dritan Abazović, da uhiti Đukanovića i njegove ljude, zbog korupcije, naravno, prije parlamentarnih izbora. Možda će Dritan odgovoriti na pozive, a možda je to dovoljno za širenje straha od hapšenja i etikete korupcije. U svakom slučaju, ključevi unutarnje crnogorske stabilnosti sada su u Beogradu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a nakon parlamentarnih izbora, ako se ne dogodi neko čudo, to će biti još izraženije.

Europa sad u biti