Prije samo dvije godine u Europi smatralo se da je oružani sukob na Starom kontinentu u kojem bi se sukobljavale velike vojske s milijunima vojnika i tisućama tenkova, oklopnih vozila te zrakoplovi relikt prošlosti, ili barem nešto što je namijenjeno za zemlje Trećeg svijeta. Ne, ruska invazija na Ukrajinu je pokazala da nikad ne možeš biti siguran da te rat ne čeka “sutra” i “iza ugla”.
Temeljem svojih pacifističkih agendi, koje su prevladale Europom nakon 1990-ih, kad se smatralo da su prijetnje uglavnom hibridne, a ne one tradicionalne bazirane na živoj sili i tenkovima, u proteklih 30-ak godina došlo je do velikog razoružavanja. Gotovo da i nema više države u Europskoj uniji koja i dalje ima obveznu vojnu službu, a čak i one koje su formalno zadržale, to nije izbliza na način iu okvirima kakvi su postojali do 1990. godine.
Imaš li još znanja?
Sa smanjenjem vojske i vojnog proračuna došlo je i do smanjenja nabave, a posljedično i proizvodnje vojne opreme i materijala. Želja EU da pomogne Ukrajini u borbi protiv ruske agresije pokazala je svu bespomoćnost Europe koja je postala gotovo potpuno ovisna o NATO-u, odnosno američkom sigurnosnom kišobranu.
Na to je prvi upozorio bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je čak razmišljao o povlačenju iz NATO-a, ili barem iz njegove vojne strukture, no u Uniji je to više doživljeno kao još jedan ispad osobnog američkog predsjednika, a manje kao nešto realno. Situaciju možda najbolje ilustrira činjenica da zemlje EU u Ukrajini ne mogu poslati više od nekoliko desetaka tenkova, jer niti iste nemaju ukupno više od nekoliko stotina operativnih tenkova. Situacija s raketnom tehnikom i zrakoplovstvom vjerojatno je ista kao is tenkovima.
Ono što je možda još više zabrinjavajuće od činjenica da Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Španjolska – zemlje koje su svoje nesporazume u proteklih 100 godina dva puta pretvorile u svjetske ratove – nemaju ni za sebe oružje, a kamoli donacije Ukrajine, činjenica je da Stari kontinent više nema industriju, a možda ni know-how za proizvodnju sofisticirane vojne opreme u razumnom vremenskom roku.
Isto tako, vojna industrija u EU uglavnom je privatna, što znači da se njeni vlasnici ponašaju tržišno te da neće ulagati i razvijati liniju za proizvodnju tenkova, granata ili raketa ako ne dobiju dugoročne ugovore koji će jamčiti njihovu profitabilnost.
Za sada se čini da, za razliku od SAD-a, čiji vojno-industrijski kompleks u kontinuitetu radi najmanje 80 godina, u Europi za to nema previše sluha i političke volje. Ali stvari se mijenjaju. Njemačka je već u prvim danima rata u Ukrajini otvoreno priznala da nema oružja i da će odmah stvoriti fond od 100 milijardi eura za ubrzanu militarizaciju. Ovih je dana Deutsche Welle prenio i istraživanje jednog vjerodostojnog instituta koje pokazuje da je 61 posto Nijemaca za ponovno uvođenje vojnog roka u toj zemlji.
Veliki sustavi u problemima
Gdje je tu Hrvatska? Iako smo 1990-ih imali velike oscilacije u vojsci i vojnoj industriji uslijed stvaranja države i Domovinskog rata i građenja nove Hrvatske vojske koja je svoj vrhunac doživjela 1995., pa sve do trenda pacifikacije i razoružanja od 2000-ih, po uzoru na EU, koji traje i danas.
Kada je 1996. sklopljen Daytonski sporazum te niz pratećih dokumenata, od kojih je jedan Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, vidljivo je do kakvog je pada vojnih kapaciteta u međuvremenu došlo. Predmetni sporazum dopušta Hrvatskoj da posjeduje maksimalno 410 tenkova, 340 oklopnih borbenih vozila, 1500 topova i haubica, 62 borbena zrakoplova te 21 pravni helikopter.
Prema dostupnim podacima, Hrvatska danas raspolaže, barem na papiru, sa 72 tenka, oko 200 oklopnih vozila različitih operativnih sposobnosti te 10-ak prastarih borbenih zrakoplova MiG-21 koji su više prikladni za muzej nego za eskadrilu borbenih zrakoplova. Tek smo se približili limitu što se tiče pravnih helikoptera, jer u floti imamo 15 Kiowa i za sada četiri Black Hawka.
Čak i po pitanju pješačkog naoružanja, kojeg navodno možemo proizvesti u dostatnim količinama za vlastite potrebe i izvoz, stojimo upitno jer svakako malo vidimo da se i dalje koriste – pouzdani, ali prastari – modeli kalašnjikova. Od nekih većih sustava “vojno-industrijskog kompleksa”, vrlo je upitno što je ostalo s obzirom na probleme u kojima je Đuro Đaković, a isto tako i Brodosplit, sada pred stečajem, koji bi trebao biti okosnica razvoja nacionalne ratne mornarice.
Vojni analitičar Igor Tabak kaže o hrvatskoj vojnoj industriji kako je mala te uvelike izvozno orijentirana. “To su većinom odore i ručna prtljaga, nešto se radi vozila, ali ima i korištenja novih tehnologija. Ali ta industrija nije zasnovana na streljivu, a to se u ovom ratu u Ukrajini pokazalo ključnim. Imamo neke rubne količine i vrste streliva, a uglavnom ga uvozimo”, istaknuo je.
Dodao je da je sada najgore vrijeme za nabavu vojne opreme i to je veliki problem. “Nažalost, naš obrambeni sektor ima veliki problem i naš je predsjednik Republike u svojim komentarima posljednjih mjeseci znao dobro detektirati, ali se to istopilo u njegovom izričaju”, tvrdi vojni analitičar.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori tvrde da je hrvatska obrambena industrija brend svjetskog značaja i referenca za cjelokupno gospodarstvo. Status provjerenih dobavljača ove su tvrtke postigle, kaže HGK, kroz kontinuirani razvoj vlastitih proizvoda i kroz zadržavanje visokih standarda kvalitete. Osim u ratovima, kvaliteta oružja i obrambene industrije najbolje se prezentiraju na sajmovima.
Komora je krajem veljače ponovno organizirala zajednički nastup tvrtki iz Zajednice obrambene industrije u Abu Dhabiju. Na sajmu obrambene industrije IDEX predstavile su se tvrtke HS Produkt, Šestan Busch i Agencija Alan, dok se na izložbi pomorske obrane i sigurnosti NAVDEX u organizaciji HGK predstavilo BSO – Brodogradilište specijalnih objekata.
Tendencija rasta
“Posljednje dostupne brojke govore nam da se izvoz naše obrambene industrije vraća na pretpandemijske razine, s više od 110 milijuna eura u 2020. na više od 151 milijun eura u 2021. godini. Očekujemo da će brojke pokazati istu tendenciju rasta i za prošlu godinu, posebno jer se manifestacije poput ove nakon pandemije također vraćaju u svoje uobičajene razmjere po pitanju broja posjetitelja i izlagača”, rekao je potpredsjednik HGK za industriju i održivi razvoj Tomislav Radoš.
“Na temelju dosadašnjih rezultata prodaje, nakon SAD-a, tržište Bliskog istoka najvažnije je za HS Produkt, pa je prisustvo na IDEX-u iznimno važno. Ponajprije je to radi održavanja kontakata s postojećim kupcima iz regije, gdje smo zabilježili značajne rezultate, poput Irake, Saudijske Arabije i Jordana, i gdje očekujemo nastavak suradnje, a nakon toga i radi predstavljanja budućim potencijalnim kupcima”, rekao je predsjednik Uprave HS Produkta i predsjednik Zajednice obrambene industrije HGK Željko Pavlin.
Istaknuo je kako nastup na IDEX-u povećava vidljivost njihovog brenda i omogućuje veću prepoznatljivost među kupcima njihovih proizvoda, te da će nastup iskoristiti za održavanje niza poslovnih sastanaka.
“Očekivanja su velika jer je ovo jedan od dva najveća sajma u svijetu. Imamo unaprijed dogovoren cijeli niz sastanaka”, rekao je Milan Knežević, član Uprave Agencije Alan, koji uz HS Produkt i Šestan Busch prezentiraju kompletno naoružanje i vojnu opremu, kao i robu dvojne namjene. Alojzije Šestan, osnivač i direktor tvrtke Šestan-Busch, također je istaknuo da su očekivanja velika budući da sajam slave 30 godina, ai oni obilježavaju 20 godina rada u UAE.
“Do sada smo isporučili preko 150.000 kaciga u Emiratima, a očekujemo na sajmu još jedan ugovor za 25.000 kaciga, također za UAE”, rekao je Šestan, napominjući da je potencijal za nove poslove na ovom sajmu puno širi jer otvara prostor za sklapanje novih poslova s cijelim arapskim svijetom.
Tvrtka BSO – Brodogradilište specijalnih objekata na sajmu NAVDEX traži nove poslovne prilike i nova tržišta za patrolne brodove. “Razvili smo brži jurišni brod FAV 250, a na ovom sajmu imamo premijeru novog proizvoda”, rekao je Darko Pappo, član Uprave DIV Grupe u sklopu koje posluje BSO. Što se tiče plasmana njihovih proizvoda na tržište, Pappo ističe kako je za ugovoreni izvoz brodova važno opravdano ishoditi izvozne dozvole i potrebne suglasnosti nadležnih institucija.
Koliko je razvoj naoružanih snaga i opremanje modernom opremom izazovan, posebno ako se želi zadovoljiti iz domaćih potencijala, možda najbolje govori najnoviji izvještaj Švedskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI) koji je objavio da su europske države znatno povećale uvoz oružja od 2018. do 2022. U odnosu na prethodnih pet godina, udio SAD-a u globalnom izvozu snažno je porastao. Od 2018. do 2022. europski uvoz oružja porastao je za 47 posto u odnosu na razdoblje od 2013. do 2017., utvrdio je SIPRI, koji prati izvoz i uvoz zrakoplova, ratnih brodova, tenkova, topništva, projektila i raznih sustava naoružanja.
Činjenica je da se najveći dio ovih narudžbi odnosio na obnovu zrakoplovnih flota zajedno s američkim lovcima F-35, dok su ostali segmenti vojske i mornarice uglavnom zapostavljeni. SIPRI u izvještaju analizira sve “transfere naoružanja”, pod čime podrazumijeva i kupovinu i besplatnu vojnu pomoć koja se stavlja na raspolaganje Kijevu. Institut potom procjenjuje vrijednost tog naoružanja. Zbog toga je SAD prošle godine, unatoč velikoj vojnoj pomoći Ukrajini, veću vrijednost oružja izvezao u Kuvajt, Saudijsku Arabiju, Katar i Japan. Naime, te su zemlje kupile američke najmodernije skupe sustave, au Ukrajini mahom ide polno oružje iz arsenala SAD-a čija je vrijednost manja.
Glad za oružjem u Europi
Redoslijed pet najvećih izvoznika oružja nije se promijenio: SAD slijede Rusija, Francuska, Kina i Njemačka. Europske članice NATO-a povećale su uvoz za 65 posto. “Iako su se transferi oružja diljem svijeta smanjili, oni u Europi su se naglo porasli zbog napetosti između Rusije i većine drugih europskih zemalja”, izjavio je Pieter D. Wezeman, viši istraživač na SIPRI-ju, u priopćenju za javnost. “Nakon invazije na Ukrajinu, europske zemlje žele uvesti više oružja, i to u kraćem vremenskom razdoblju”, dodao je Wezeman. Na globalnoj razini uvoz oružja smanjen je za 5,1 posto. Afričke zemlje smanjile su uvoz za 40 posto, a one Sjeverne i Južne Amerike za 21 posto.
Smanjen je i uvoz u azijsko-pacifičku regiju, za 7,5 posto, i na Bliskom istoku, za 8,8 posto. Iznimka su u Aziji zemlje na istočnom dijelu kontinenta i “određene zemlje na drugim područjima s visokim razinom geopolitičke napetosti, napominju. “Strateško natjecanje nastavlja se iu drugim dijelovima svijeta: porastao je uvoz oružja u istočnu Aziju, a isporuke na Bliski istok zadržale su se na visokoj razini”, objasnio je j.
Više o temiIzvor:Poslovni.hr
