Erdoğan bi nedjeljne izbore mogao izgubiti samo iz zapadne perspektive

Nedjeljni predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj unaprijed se opisuju kao najvažniji u posljednjih nekoliko desetljeća. Ili barem najvažnije u posljednja dva desetljeća, od proljeća 2003., kad je relativno mladi, 49-godišnji gradonačelnik Istanbula Recep Tayyip Erdoğan na velika vrata ušao na nacionalnu političku pozornicu i ostvario svoju prvu veliku izbornu pobjedu postavši predsjednik turske vlade.

U posljednja dva desetljeća nestala je Atatürkova Turska, sekularna država koju je Mustafa Kemal Atatürk utemeljio nakon turskog poraza u Prvom svjetskom ratu i urušavanja Osmanskog Carstva, čije nikad nisu dosegnute uzor bile europske sekularne republike s demokratskim državnim ustrojstvom, onoliko koliko to unutarnji turski kontekst dopušta .

Neproglašeni islamski sultanat

Politički islamist Erdoğan u startu je prezirao demokraciju, a Atatürkovu Tursku doživljavao kao zapadnjačko ponižavanje nekada slavenskog Osmanskog Carstva. Osvojivši vlast u uvjetima tadašnje ruinirane turske ekonomije i na krilima globalnog pokreta ‘novog islamskog buđenja’, započeo je ostvarenje svog strateškog cilja – obnove utjecaja nekadašnjeg Osmanskog Carstva.

Počeo je s osvajanjem institucija: ponajprije vojske kao uporišta Atatürkovih sljedbenika, zatim policije i pravosuđa; dakako, i medija. Rezultat su bile islamizacija države i uspostava potpune kontrole nad društvom. Zatim je počeo izvoziti neoosmanizam, doktrinarno elaboriran u knjizi ‘Strategijska dubina’ njegova tadašnjeg suradnika i partnera Ahmeta Davutoğlua. Najprije u državi koje su nekada bile dio neoosmanskog carstva ili ciljevi njegovih ratnih pohoda. Njegova baza na Balkanu postala je BiH (koju mu je, uostalom, Alija Izetbegović u islamističkoj maniri ‘ostavio u amanet’), a Hrvatska je jedna od država za ciljano širenje utjecaja.

Neoosmanski projekt uspješno je upakirao u pravo na različitost pa je Europa u početku sa simpatijama gledala kako gdje Erdoğan dolazi u Vijeće Europe pokrivene glave. Za poslovni svijet neoosmanizam je upakirao u investicije (primjerice i na Jadranu). U segmentu kulturnog i političkog marketinga upakirao ga je u formu turskih televizijskih sapunica… EU je Erdoğanove osvajačke nakane počeo ozbiljno shvaćati tek u vrijeme prve migrantske krize, kad je pokazao da zapravo on drži ključeve migrantskih valova, vrijeme i sigurnost Europe. A SAD-u nije smetao sve do prije koju godinu, kad je počeo prkositi NATO-u.

Pitanje je sad mogu li i hoće li nedjeljni predsjednički i parlamentarni izbori završiti političku eru turskog predsjednika RT Erdoğana, koji je od Turske u proteklih dvadeset godina napravio neproglašeni islamski sultanat, a od sebe neproglašenog sultana? Odgovor ovisi o više varijabli. Prvo, je li se Erdoğanova diktatura dovoljno potrošila iznutra, ekonomski, politički, socijalno, da represiji usprotivan narod želi političku promjenu? Odgovor je na prvi pogled – da.

Zapad nije pretjerano zainteresiran

Turska prolazi kroz duboku ekonomsku i socijalnu krizu, katastrofalni potres u veljači ove godine dodatno je razotkrio nefunkcionalnost i korumpiranost Erdoğanove administracije, pa su mnogi zapadni analitičari predviđali da je to njegov kraj. Ali ta računica ne uzima u obzir da je u Turskoj Erdoğan taj koji kreira i interpretira stvarnost. Drugo je pitanje je li oporbeni savez šest stranaka okupljenih oko Kemala Kılıçdaroğlua (lijevi centar na turski način) alternativa koja može poraziti Erdoğana. Iz zapadne perspektive, odgovor je – da. Jer Kılıçdaroğlu nije konfliktan političar, želi Tursku vratiti u red europskih sekularnih država, inkluzivan je prema Kurdima, nudi slobodu u zemlji u kojoj se za vrijeđanje neprijavljenog sultana čeka zatvor na neodređeno vrijeme.. .

Ali stvarnost u Turskoj tumači Erdoğan. Do te mjere da može i prije izbora, ili odmah pos