U navodno velikoj beogradskoj drami zapravo nema drame

O drami bi se moglo govoriti da su prosvjedi u Srbiji vodili političkom kraju Aleksandra Vučića. Ne, masovnosti unatoč, srpski prosvjedi nisu imali taj potencijal, pa čak ni takve zahtjeve. Prosvjed koji traži od apsolutnog vladara da promijeni televizijski program nije drama za vladara

Odolijevala sam nekoliko tjedana komentirati novu ‘događanja naroda’ u Srbiji, te navodno velike političke krize i drame izazvane dvama tragičnim masovnim ubojstvima i novim zaoštravanjem odnosa Srbije i Kosova. Ključno pitanje je naravno – je li kraj Aleksandra Vučića? Razlog odugovlačenja analize te navodno velike drame vrlo je prozaičan – drame nema. Od početka, od masovnih prosvjeda u Beogradu, preko Vučićevih organiziranih antiprosvjeda uz sendvič meni, preko dizanja tenzija na Kosovu koji ne izlaze iz okvira održavanja srbijansko-kosovske političke krize, sve je to obična politička sapunica s isforsiranim i prilično jeftinim spletkama i ispušnim ventilom za odgađanje Vučićevog suočavanja sa situacijom u Srbiji kao i za odgađanje daljnjih koraka. u normalizaciji srpsko-kosovskih odnosa.

Promjene nisu realna opcija

O drami bi se moglo govoriti da su prosvjedi u Srbiji vodili političkom kraju Aleksandra Vučića, koji je formalno tek predsjednik s malim vlastima, a stvarno politički vladar Srbije. Ne, masovnosti unatoč, srpski prosvjedi nisu imali taj potencijal pa čak ni takve zahtjeve. Prosvjed koji traži od apsolutnog vladara da promijeni televizijski program nije drama za vladara. A i realno političko stanje u Srbiji trenutno je takvo da Vučića nema tko smijeniti, nema oporbe čija se politička snaga nadilazi na razini oglašavanja intervjuom za oporbene medije. Upitno je i tko bi ozbiljno i uvjetno rečeno normalan u Srbiji u ovom trenutku uopće poželio smijeniti, odnosno zamijeniti Vučića i naslijediti njegove međusobno nepomirljive dugove. Taj bi se morao dovijati kako ne izdati istočne prijatelje (Rusiju i Kinu) s kojima Vučićeva Srbija ima i povijesne veze i političko-financijske obveze i kako istodobno ne izgubiti potporu zapadnih prijatelja kojima je Srbija okružena i kojima ovisi budućnost pa i opstojnost.

Da bi se smijenio autoritarni i apsolutni vladar poput Vučića, u pravilu je potreban jedan izvanjska pomoć i suradnja. Nikome izvan Srbije, ni na Istoku ni na Zapadu, sada nije u interesu trošiti resurse na smjenu poznatog i predvidivog Vučića, samo da bi u Srbiji promijenili vlast, koja im uopće ne smeta. Naprotiv, surađuje koliko može i koliko mora. A Vučić sam dakako ne namjerava predati vlast. Zato (dramatične) političke promjene u Srbiji nisu realna opcija, bez obzira na prosvjede.

Povlačile su se i neke usporedbe ove prosvjedima probuđene Srbije s ‘događanjima naroda’ pod vlašću Slobodana Miloševića, koja su bila uvod u srpske osvajačke ratove u Hrvatskoj i BiH. Ne, geopolitički kontekst danas je potpuno drukčiji. Srbija je okružena državama članicama NATO-a, uključujući i Hrvatsku, državama pod mandatom NATO-a (BiH i Kosovo), nema iza sebe JNA, a Rusija je daleko i okupljena je vlastitim problemima. Pa ni tu nema (potencijalno ratne) drame. Osim toga, svoju imperijalnu paradigmu Srbija je preoblikovala u mirnodopski ‘srpski svijet’ u kojem nastupa prema susjednim državama (uključujući i Hrvatsku) iz pozicije žrtve, sa znatnim destabilizacijskim potencijalom. Ali ni to nije drama, to je konstanta.

Vučić dobio još jednu odgodu

I na kraju, nedrama oko Kosova, koje je u prognozama rizika poznato kao potencijalno mjesto sukoba Rusije i Zapada, preko njihovih lokalnih igrača – Srbije i Kosova. Ali ovaj put je to bila samo sapunica miriše na dogovornu sapunicu. Srbi su prosvjedovali protiv Albanaca koji su došli preuzeti lokalne institucije u sjevernom Kosovu, nakon što su pobijedili na lokalnim izborima koje su Srbi bojkotirali. Pritom je ozlijeđeno nekoliko vojnika NATO-a. Rezultat: EU je izrazio javno razumijevanje za Vučića (Macron, Scholz), koje mu je u ovom trenutku dobro došlo, američki veleposlanik na Kosovu preporučio je lega