Rub EU: Uvijek ćemo imati Bugarsku

Premda se u Hrvatskoj nerijetko voli isticati koliko brzo rastu Bugarska i Rumunjska, dojmovi Liderove novinarke s terena sugeriraju da će, kakva jest da jest, Lijepa Naša još neko vrijeme imati barem nekoga tko će joj u Europskoj uniji gledati u leđa. Sofija je šarmantna i ne bez aduta, ali otkriva i dalje velik jaz između Hrvatske i jedne od dviju preostalih, objektivno zaostalih članica.

Obične stvari mogu postati magične pod pravim osvjetljenjem. Ta se tvrdnja pokazala točno tijekom nedavnog posjeta bugarskoj prijestolnici Sofiji. U kratkoj vožnji od aerodroma prema centru grada, koji je taksist još više skratio nije mareći nimalo za ograničenja brzine, raznovrsni bugarski spomenici kulture izgledali su impresivno. Mišung arhitektonskih stilova i utjecaja – osmanlijskog, rimskog, pravoslavlja i komunizma, blistao je pod svjetlima reflektora i obećavao zanimljivu šetnju kroz povijest. Ne, samo nekoliko minuta poslije svjetla reflektora su se ugasila. Iako smo rezervirali apartman udaljen od najužeg centra, Vitoša bulevara, otprilike kao HNK od Trga bana Jelačića, našli smo se u Ulici cara Simeona (inače ga je pobijedio hrvatski kralj Tomislav), koja je bila osvijetljena lošije nego selo u okolici Gline. Svjetiljka na uglu nije lila svjetlost crvenokastožutu, pa je tako u tami zgrada u kojoj je naš apartman izgledala poprilično sublasno. Dojam se doduše nije popravio ni dan poslije, pod dnevnim svjetlom, unatoč tome što je Sofiju tu nedjelju okupalo proljetno sunce.

Ipak, puni entuzijazma krenuli smo cipelcugom u istraživanje grada, baš kao i svi klasični Gradski odmor turisti. Na tom putu nebrojeno puta smo zapeli, pali i umalo upali u rupe nevjerojatno lošeg nogostupa i isto toliko puta zaključili da Zagreb i nakon potresa izgleda bolje održavano. I usprkos peripetijama u vezi s novim modelom odvoza smeća, znatno čišćenje.

Zanemarimo li taj očigledni izostanak ulaganja u pješačko-prometnu infrastrukturu, ali i mnoge druge, zahvaljujući različitostima koje se u njoj isprepliću Sofija, grad osnovan prije više od sedam tisuća godina, danas s oko 1,3 milijuna stanovnika, definitivno ima poseban šarm.

Poseban čar

Možda nije najuzbudljiviji glavni grad u Europi, ali ima nekoliko impresivnih turističkih atrakcija kao što su katedrala Aleksandra Nevskog, sinagoga, tržnica i drevna crkva Bojana, smještena samo nekoliko kilometara od središta Sofije. Posljednju znamenitost, zaštićenu od UNESCO-a, definitivno vrijedi posjetiti. Ulaz u crkvicu toliko je nizak da sam se čak i ja, a ne mogu se baš podičiti genima za visinu, morala dobro sagnuti za prolaz. Baš kao ulaz, i sama crkva nije velika, ali njezina unutrašnjost skriva pravo bogatstvo – freske iz trinaestog stoljeća koje prikazuju prizore iz Biblije i života svetaca. Tu je i crkva sv. Nedjelja, poznata po prvom terorističkom napadu u Europi. Naime, 1925. godine tadašnja Komunistička partija digla je u zrak kupolu crkve, nastojeći izvršiti atentat na bugarskog cara.

Nezaobilazno mjesto u Sofiji svakako je središnji bulevar Vitoša, pješačka ulica u kojoj se isprepliću ugostiteljski objekti i trgovine s domaćim i nešto manje stranim robnim markama. Strani brendovi nisu naravno zaobišli ni Bugarsku, ali su ipak daleko manje zastupljeni nego kod nas. Općenito, sudeći prema stilu oblačenja ljudi, dalo bi se zaključiti da komercijalizam nije toliko prisutan. U Bugarsku nisu stigli Uber i Bolt, a šoping-centri izgledaju kao da su zapeli u tranziciji. Malom površinom, s isto tako malim dućanima, izgledaju kao prvi trgovački centri koji su se u Hrvatskoj gradili prije više od 20 godina.

S druge strane, Sofija je doslovno preplavljena brojnim sitnim trgovinama i obrtima. Prodaje se sve i svašta, a toliko specijaliziranih dućana teško je vidjeti u bilo kojem drugom europskom glavnom gradu. Trgovina za kandirano voće, mlijeko i mliječne proizvode, raznovrsne grahorice…

Spirala izbora

Iz turističke perspektive najzanimljivije su svakako klek-trgovine – da bi ste iz njih nešto kupili doslovno morate kleknuti. Riječ je o dućanima smještenim u suterenima s izlozima na ulici koje su nastale 80-ih godina prošlog stoljeća, kada su malo poduzetniji Bugari, da bi podebljali svoj proračun, nudili razne popravke, usluge ili prodavali kućne potrepštine u podrumima. Poželite li nešto kupiti iz tih neobičnih prodajnih prostora, morate čuti i kroz maleni prozorčić dobiti željeni proizvod.

Inače, mala i srednja poduzeća okosnica su bugarskog gospodarstva i čine 75,7 posto ukupnog broja poduzeća i 65,3 posto dodane vrijednosti u gospodarstvu. Također, ona su zaslužna i za 50 posto ukupnog izvoza zemlje.

Taj dan je u Sofiji bila velika gužva. Teško je procijeniti je li to zbog sunčane nedjelje ili zbog parlamentarnih izbora koji su se toga dana održavali peti put zaredom u posljednje dvije godine. Kako danas stvari stoje, nije nemoguće imati i šestu, jer je odnos snaga u Saboru gotovo isti kao na izborima prije šest mjeseci, pa opet nije na pomolu stabilna koalicija. Budući da se saborski zastupnici na prvoj sjednici nakon izbora nisu uspjeli dogovoriti oko predsjednika, ne treba se čuditi što analitičari već najavljuju nove jesenske izbore koji će državi stajati novih 45 milijuna eura. Ne, to je ništa prema dosad potrošenih 260 milijuna koliko je, procjenjuje se, koštalo prethodnih pet pokušaja sastavljanja vlade. Zarobljenost Bugarske u spirali izbora i nemogućnost stvaranja političkih kompromisa svakako ostavlja traga na gospodarskom stanju zemlje. Ipak, svako zlo za neko dobro. Zahvaljujući Bugarskoj (OK, i Rumunjskoj) Hrvatska nije najgora u Europskoj uniji.

Demografska katastrofa i iseljavanje iz Hrvatske o kojem u posljednje vrijeme raspredamo činit će se manjim usporedbom li se s Bugarskom. Korupcija, nedostatak perspektive i politička kriza potjerali su brojne razočarane mlade ljude iz Bugarske. U jednom desetljeću Bugarska je izgubila desetinu svog stanovništva, zbog čega ulazi u neslavni klub zemalja koje se najbrže smanjuju. Pogleda li se broj stanovnika Bugarske 1989. i danas, pad populacije još je drastičniji. U tom razdoblju, naime, broj Bugara smanjio se s devet na samo 6,5 milijuna, a do 2050. godine Bugarska će prema predviđanjima UN-a izgubiti 23 posto stanovništva. Devastirajući primjer pada populacije je mjesto Gabrovo, nekada poznato kao bugarski Manchester, zbog razvoja industrije. Od 1985. godine taj je grad izgubio pola stanovnika.

Magične martenice

Zbog takve političko-ekonomske situacije ili neovisno o tome, usluga u ugostiteljskim objektima u Bugarskoj daleko je od uslužne. Konobari su hladni i neuslužni, a poznavanje engleskog im, kao i većini Bugara, nije jača strana. Uglavnom, hrvatski ugostitelji u usporedbi s bugarskim čine se kao Štefka Kostadinova naspram juniorske prvakinje u skoku uvis iz Zlatara. Ljestvicu ili nekoliko njih iznad. Zahvaljujući šarolikom utjecaju kulture i kuhinje, hrana u restoranima prilično je dobra te jeftinija od 10 do 20 posto nego u Zagrebu. Bugarski jogurt, koji sadrži jedinstvenu bakteriju Lactobacillus bulgaricus, mora se naći u meniju svakog turista. Baš kao i banitsa, jelo slično našem bureku. Preporuka je i ljutenica (ajvar), tarator, hladna juha od jogurta sa svježim krastavcima, češnjakom i koprom i, naravno, bugarski roštilj te neizostavna šopska, tj. bugarska salata.

Kada je riječ o restoranima, začuđuje, barem iz naše perspektive, da će gosti za istim stolom biti posluženi u različito vrijeme, jer je naprosto neko jelo ranije gotovo. Svakako je neobično, ali prilično korisno, da je uz svako jelo na jelovniku naznačeno koliko teži grama, pa tako unaprijed možete znati koliko ćete hrane dobiti u porciji.

Osim gastronomije, Sofija se svakako može pohvaliti i bliskim odnosom s prirodom. Vizuru grada u pozadini omeđuju planine Vitoše, stvarajući impresivan kontrast između urbane matrice i prirode, a sama metropola obiluje brojnim parkovnim površinama. Najposjećeniji su svakako Južni park i Borisov vrt, star gotovo 140 godina, a tu su i Vrt Kristal i Gradski vrt te brojne druge njegovane zelene površine. Ogromne površine, parkovi imaju šumovita područja zbog kojih ćete gotovo zaboraviti da ste u glavnom gradu.

Na grmlju i drveću u parkovima tih dana mogle su se vidjeti stotine zavezanih bijelih i crvenih narukvica. Kako nam je objasnila jedna prolaznica, ovaj put na prilično dobrom engleskom, Bugari proljeće dočekuju uz Babu Martu i svake godine 1. ožujka daruju narukvice svojim prijateljima. Crvena boja je za zdravlje i sreću, a bijela za dug život. Prema narodnom vjerovanju, kad se budi proljeće, u prirodi se budu i zle sile, a martenice, kako se zovu te narukvice, imaju čarobnu moć da štite od tih sila – bolesti i uroka. Osoba koja je dobila narukvicu treba je nositi sve dok ne ugleda rod ili lastavicu, vjesnike proljeća, a potom je treba zavezati na procvjetalo drvo.

Kako stvari stoje s bugarskom politikom, upute bi mogle biti dobra ideja za zaštitu od političkih previranja i korupcije jer se čini da ta dva fenomena najviše muče prosječnog stanovnika Sofije.

Sjetimo se Čeha

U svakom razgovoru koji smo koliko-toliko uspjeli suvislo voditi s domaćim stanovnicima, mi na hrvatskom, oni na bugarskom, vrlo brzo bi se spomenuli političari i korupcija kao glavni razlozi sporog napredovanja zemlje. Kada je Bugarska ušla u EU 2007. godine, procjenjivalo se da će Bugarima trebati 36 godina da dosegnu prosjek standarda EU. Dakle, 2043. godine. Nedavne objave Svjetske banke navode da će to moći dostići već 2038. godine, ali uz provedbu ambicioznih strukturnih reformi i uz dvostruko veći rast od onih postignutih u desetljeću prije pandemije. Dosta ambiciozno, osobito za zemlju koja nikako