HUP: Vrijeme je za cjelovitu reformu instituta bolovanja

– Rast troška bolovanja od 10 posto na teret poslodavca u 2022. godini posebno je izražen u pogledu kratkih bolovanja, odnosno najučestalijih bolovanja koja u Hrvatskoj iznose 12-13 dana (medijan). Iako su proširene vlasti kontrolora bolovanja, koji sada sami mogu zaključivati ​​bolovanja, njihov broj je premali da bismo u idućem razdoblju mogli očekivati ​​značajnija poboljšanja. Stoga je potrebno tražiti druge načine kako bi se teretio upravo tih najučestalijih bolovanja, a koja se u cijelosti odnosi isključivo na poslodavca, smanjio – navodi glavni ekonomist HUP-a.Hrvoja Stojićau svojoj prošlojednoj analizi.

Nime, prema broju plaćenih dana bolovanja, hrvatski model bolovanja u svojoj izdanosti premašuje gotovo sve članice EU osim Njemačke gdje poslodavci također podmiruju šest tjedana ili 42 dana bolovanja.

Hrvatska bi se prije trebala uspoređivati ​​sa zemljama regije CEE kojima je bliža razina produktivnosti i drugim strukturnim karakteristikama kao što su Poljska (33 dana, odnosno 14 dana za starije od 50 godina), Slovenija (30 dana), Mađarska (15 dana) te Češka (14 dana), gdje poslodavci podmiruju znatno manji broj dana bolovanja.

U baltičkim zemljama te Slovačkoj na teret poslodavca pada svega 10 dana, dok su Bugarska i Rumunjska još znatno niže na tri, odnosno pet dana.

Štoviše, tijekom spomenutih 42 dana na teret poslodavca, hrvatski korisnici bolovanja prime 70-100 posto ugovorenog bruto osobnog dohotkašto je značajno više u odnosu na komparativne članice EU, navodi Stojić.

Naime, slovački poslodavci plaćaju 25 posto procijenjene osnovice tijekom prva tri dana te 55 posto od četvrtog do desetog dana, češke tvrtke podmiruju 60 posto prosječne radne satnice, u Grčkoj poslodavci plate 50 posto za prva tri dana, pa u preostalom periodu poslodavac plaća razliku između naknade za bolovanje koje isplaćuje HZZO te plaće zaposlenog, dok u Latviji tvrtka podmire minimalno 75 posto prosječne plaće za drugi i treći dan bolovanja te minimalno 80 posto u sljedećih sedam dana bolovanja.

Sve ovdje spomenuto potiče značajne zlouporabe instituta bolovanja pa je potrebno tražiti odgovore kako spriječiti zloporabe, ali i smanjiti ovaj nesrazmjerno veći trošak poslodavaca u Hrvatskoj u odnosu na poslodavce u usporednim članicama EU.

Postoji rješenje

HUP se u svom prijedlogu reforme instituta bolovanja fokusira na financijsko destimuliranje neopravdanog korištenja bolovanja kroz smanjenje financijskog opterećenja poslodavaca u prvih 10 do 15 dana bolovanja kao i smanjenje maksimalnog broja dana bolovanja na teret poslodavca (trenutno 42 dana).

Kako bi se smanjio neopravdani dio troška za poslodavca potrebno je smanjiti porezni status naknade za bolovanje na teret poslodavaca te na teret HZZO-a. Naime, poslodavci u Hrvatskoj bolovanja isplaćuju u bruto iznosu, a kada HZZO isplaćuje naknadu (iznad 42 dana) onda čini to u neto iznosu. Štoviše, kod medicinskih dijagnoza gdje liječenje traje dulje od 42 dana, trošak bolovanja bi od prvog dana trebao preuzeti HZZO.

Napokon, Hrvatska bi morala razmotriti opcije tzv. Bolovanja modela primjenjivog u Hrvatskoj. Ovdje se radi o definiranju (manjeg) broja dana bolovanja koji u prva tri do pet dana ne padaju ni na teret poslodavca ni na teret HZZO-a, no pronađen je odgovarajući model kako da se odgovori na manje zdravstvene tegobe, primjerice respiratorne infekcije.

Istovremeno, radi povećanja učinkovitosti kontrole bolovanja, može se uvesti kontrola bolovanja po hitnom postupku. U ovom slučaju kao primjer dobre prakse s iznimno dobrim rezultatima spominje se Italija gdje ‘liječnik-inspektor’ na opravdan zahtjev poslodavca izlazi na teren za utvrđivanje zdravstvenog stanja odsutnog zaposlenika.

Iako u slučaju neopravdanog izostanka nema automatskih sankcija, istraživanja Sveučilišta Bocconi i CEPR-a pokazuju da je već nakon 16 mjeseci od implementacije ove

Više o temiIzvor: Leadermedia.hr