TURISTIČKI INDEKS: Hrvatski turistički skupovi od hrvatskog Big Maca i zaštićeniji od industrije

Sudeći prema gužvi koja je posljednjeg svibanjskog vikenda vladala u popularnom Safari baru na rtu Kamenjak na jugu Istre, počela je još jedna odlična turistička sezona. Red za porciju ćevapčića ili srdelica na žaru mogao se usporediti s gužvom u kolovozu. Sudeći prema najčešće korištenom jeziku – njemačkom (hrvatski se i nije čuo), ti turisti nisu pročitali u Deutsche Welle da je Hrvatska njemačkim turistima skuplja od Turske, Grčke, Portugala i Španjolske (ili ih za to nije briga).

Njemački statistički ured Destatis usporedio je troškove gastronomskih usluga i hotelskog smještaja u europskim zemljama da bi ustanovio gdje je najjeftinije ljetovanje. Izračunao je da je ljetovanje u Turskoj 56 posto jeftinije nego u Njemačkoj, au Švicarskoj čak 61 posto skuplje. Sudeći prema tekstu nekoliko stranica dalje, koji govori o Njemačkoj kao novom europskom bolesniku, prehladu najveće europske ekonomije osjetit će svi partneri, pa i turističke destinacije.

Hrvatska 89 posto skuplja od Turske

Destatisovi cjenovni odnosi ne vrijede samo za Nijemce. Turističke usluge u Švicarskoj za sve su skuplje gotovo četiri puta nego u Turskoj gdje novac, dakle, najviše vrijedi. Ono što ćete ondje platiti 1000 eura, u Švicarskoj će stajati 3659 eura. Prema uzoru na Big Mac indeks‘ uveli smo ‘turski turistički indeks‘, zasnovan na trošku od 1000 eura u toj državi. Uslugu s tom cijenom iz nekog turskog ljetovališta u Grčkoj platili biste 1795 eura, u Španjolskoj 1864 eura, u Hrvatskoj 1886 eura…

Pritom valja reći da naš novi turistički indeks u dobroj mjeri korelira s Big Macomom, koji je među odabranim zemljama najjeftiniji u Turskoj (2,69$), a najviši je u Švicarskoj, turistički najskupljoj (6,71$). Jedna bitna razlika je što većina zemalja eurozone ima jedan Big Mac indeks – 4,77 dolara.

Taj se aktualni pokazatelj temelji na cijeni od siječnja od 3,69 dolara (3,45 eura). Danas su cijene više, ai Big Mac ne stoji u cijeloj Hrvatskoj jednako. U Zagrebu je četiri eura, au Vukovoj Gorici 4,50 eura, odnosno 4,25 dolara, što je blizu neutificirane cijene za eurozonu. Slična logika vrijedi i za turističke destinacije. Sedam dana oko Karlobaga u objektu s četiri zvjezdice može se bukirati za manje od tisuću eura po osobi, ako je smještaj još jeftiniji u Slavoniji, ali u Dubrovniku se za istu kategoriju u isto vrijeme plaća i više od 4000 eura. Još drastičnije razlike mogle bi se otkriti u usporedbi mjestašca oko Marseillea s mondenskim Saint-Tropezom.

E, sad je pravo pitanje što je tu podcijenjeno ili precijenjeno, na koje nema odgovora, odnosno daje ga samo tržište. Ako će hoteli oko Karlobaga biti prazni, cijene će se još spuštati, a ako će Dubrovnik i ovog ljeta biti rasprodan, hotelijeri će biti blesavi ne dignu li cijene. No, tu dolazimo do druge strane medalje. Ni duž jadranske obale ne žive svi od turizma, ali plaćaju skuplje hamburgere, kruh, mlijeko, meso, komunalne pristojbe… Teško se mogu priuštiti i kavu na dubrovačkom Stradunu ili hvarskoj Pjaci.

Žrtve turističkog terora

Problem nema samo domicilno neturističko stanovništvo. Nedavno smo u Puli slušali svakodnevnu jadikovku poduzetnika koji su sve veće žrtve svojevrsnog turističkog terora. Cijene zemljišta su tako porasle da je teško razmišljati o razvoju postojećih proizvodnih projekata ili pokretanju novih; osim ako nije u turističke svrhe. Sve je podređeno Njegovom Veličanstvu Gostu, kojemu u zoru u vinogradu smeta kokodakanje kokoši i buka traktora, pa lokalne vlasti zabranjuju i kokoši i traktore. A nove vile koje ničemu u unutrašnjosti nezamislive su bez bazena – u jednom gradu od 1300 stanovnika već ih je više od 300, što je gušt gotovo kao Beverly Hills.

Ali infrastruktura to ne može podnijeti, pa kad su bazeni puni, u vodovodu nema dovoljno pritiska za navodnjavanje, a kompresor ne može raditi zbog nestabilnog napona u električnoj mreži. Prava je šteta da uvijek ima dovoljno vode za bazene i da struja ne prekida rad klima uređaja, hladnjaka, ledomata, televizora, računala i svih ostalih gadgeta koje turisti donose sa sobom. Odmah bi se našla rješenja za vodu i struju.

Ne, da se vratim na turistički indeks. Navijam za hotelijere – da podignu cijene smještaja – i za ugostitelje – da podignu cijene ribe, tjestenine, kave, rakije i vina… To je jedina mogućnost da se nadoknadi zabrinjavajući deficit proizvodnje na obali. Turizam bi, kad mu već tako dobro ide, mogao biti dodatno op