UI: više nemamo pravo na grešku kao s oružjem iz II. amandmana Ustava SAD-a

Tehnologija mijenja svijet tako brzo da kreatori politike nemaju vremena smisliti nove načine kako se nositi s njom. Kao rezultat toga, društva postaju polarizirana, nejednakost raste, a autoritarni režimi i korporacije krivotvore stvarnost i potkopavaju demokraciju.

Obični ljudi imaju sve razloge da budu “malo uplašeni”, kako je nedavno rekao izvršni direktor OpenAI-ja Sam Altman. Veliki napredak u umjetnoj inteligenciji izaziva zabrinutost oko obrazovanja, rada, ratovanja i drugih rizika koji bi mogli destabilizirati civilizaciju puno prije klimatskih promjena. Svaka mu čast, Altman poziva zakonodavce da reguliraju njegovu industriju.

Brzina i (ne)sigurnost

U suočavanju s ovim izazovom moramo imati na umu dva pitanja. Prvo je potreba za brzinom. Ako potrajemo predugo, mogli bismo zatvoriti vrata staje nakon što je konj već pobjegao. To se dogodilo s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja iz 1968.: zakasnio je 23 godine. Kad bismo nakon Drugog svjetskog rata uspjeli uspostaviti neka minimalna pravila. svjetskog rata, mogao se postići krajnji cilj Ugovora o neširenju nuklearnog oružja – nuklearno razoružanje.

Drugo pitanje povlači za sobom duboku nesigurnost. Ovo je tako novi svijet da čak i oni koji rade na umjetnoj inteligenciji ne znaju kako će nas njihovi izumi u konačnici odvesti. Zakon donesen s najboljim namjerama još uvijek se može obići o glavu. Kada su osnivači SAD-a sastavili II. amandman kojim se dodjeljuje “pravo na držanje i nošenje oružja”, nisu mogli znati kako će se tehnologija vatrenog oružja promijeniti u budućnosti, mijenjajući vrijeme i samo značenje riječi “oružje”. Nisu ni predvidjeli kako njihovi potomci to neće uspjeti shvatiti čak ni nakon što su vidjeli tu promjenu.

Ali nesigurnost ne opravdava fatalizam. Donositelji politike i dalje mogu učinkovito upravljati nepoznatim sve dok imaju na umu određena široka razmatranja. Primjerice, jedna od ideja koja se pojavila tijekom nedavnog saslušanja u Senatu bila je stvaranje sustava licenciranja pri čemu bi samo odabranim korporacijama bilo dopušteno raditi na umjetnoj inteligenciji.

Ovaj pristup dolazi s nekim očitim rizicima. Licenciranje često može biti korak prema kronizmu, pa bi nam trebali i novi zakoni kako bismo odvratili političare od zlouporabe sustava. Nadalje, usporavanje razvoja umjetne inteligencije u nekoj zemlji dodatnim provjerama ne znači da će i drugi donijeti slične mjere. U najgorem slučaju, možda ćete se suočiti s protivnicima koji koriste upravo onu vrstu zlobnih alata koje ste izbjegavali. Zato je umjetnu inteligenciju najbolje regulirati multilateralno, premda je to težak zadatak.

Još jedno važno pitanje je rad. Baš kao što je prošli tehnološki napredak smanjio potražnju za manualnim radom, nove aplikacije poput ChatGPT-a mogu smanjiti potražnju za puno uredskih poslova. Ali ova mogućnost ne mora biti toliko zabrinjavajuća. Ako možemo pravedno raspodijeliti bogatstvo i prihode koje generiraju umjetnu inteligenciju među stanovništvom, eliminiranje puno posla ne bi bio problem. Nerad ne samo da nije umanjio veličinu feudalnih gospodara, već ih je slobodno vrijeme uzvisilo.

Zamke slobodnog vremena

Problem je, naravno, u tome što većina ljudi ne zna koristiti slobodno vrijeme. Umirovljenici često postaju tjeskobni jer ne znaju što bi sa sobom. Zamislite sada da se to događa u masovnim razmjerima u mlađim kohortama. Ako to nije pod kontrolom, kriminal, sukobi, a možda i ekstremizam, postali bi vjerojatniji. Izbjegavanje takvih ishoda tražilo bi izmjenu naših obrazovnih sustava kako bi se ljudi pripremili za snagu slobodnog vremena. Kao iu ranijim razdobljima, obrazovanje bi značilo učenje kako uživati ​​u umjetnosti, hobijima, čitanju i razmišljanju. Posljednje važno medijsko pitanje uključuje i istinu. U knjizi Kako se suprotstaviti diktatoru, dobitnica Nobelove nagrade novinarka Maria Ressa žali se da su društvene mreže postale moćan alat za promicanje lažnih vijesti. Kao što Amal Clooney ističe u predgovoru knjige, autokratski vođe sada se mogu osloniti na “vojsku botova” kako bi stvorili dojam da “postoji samo jedna strana svake priče”.

Ovo je veći izazov nego što većina ljudi shvaća. Neće nestati čak i ako donesemo zakone koji zabranjuju automatizirane dezinformacije. Kao što je Amartya Sen istaknuo prije više od 40 godina, svaki opis podrazumijeva izbor. Stvarnost je toliko složena da je nikako ne možemo predstavljati bez donošenja odluke o tome što uključiti, a što izostaviti. U svijetu koji se utapa u informacije, pametni influenceri ne moraju izmišljati vijesti; oni jednostavno mogu biti pristrani u onome o čemu odluče izvijestiti. Novinske kuće mogu utjecati na mišljenja birača na suptilne i flagrantne načine. Samo usporedite slike Donalda Trumpa i Joea Bidena koje odabere Fox News. Problem autoritarnog utjecaja ne možemo riješiti zabranom lažnih vijesti