Nije tajna da Hrvatska, premda je ušla u eurozonu i Schengen, zaostaje za velikim dijelom zemalja EU-a. To kao da zamjećuju samo institucije koje ne ovise o Vladi i pred kojima nije borba za još jedan mandat – uglavnom strane institucije koje zanima održiv rast Hrvatske jer u sklopu raznih programa ulažu u naše gospodarstvo. Jedna je od njih, ali ne i jedina, Europska banka za obnovu i razvoj koja u dokumentu Nacrt strategije Hrvatske od 2023. do 2028. poziva na ‘daljnje zagovaranje vlasti za programe javno-privatnih partnerstava (…) jer se očekuje da će većina Bankinih klijenata u području infrastrukture i dalje dolaziti iz javnog sektora, a Banka će također nastaviti promicati potporu inicijativama privatnog sektora koje donose dokazanu vrijednost za uložena sredstva‘.
Hrvatska baš nema veliko iskustvo s projektima javno-privatnog partnerstva (JPP), privatni i javni interesi kao da se ne poklapaju najbolje, rizici se ne raspoređuju dobro, a dobit, ako je ima, dijeli se, takav je dojam, nepošteno. Ipak, ima i drukčijih primjera. Jedan je od takvih Grad Koprivnica koji je za mandata Zvonimira Mršića pokrenuo nekoliko i danas vrlo uspješnih projekata javno-privatnog partnerstva, što nam je bio povod za razgovor s bivšim koprivničkim gradonačelnikom, a današnjim poduzetnikom.
Zašto ste, dok ste bili koprivnički gradonačelnik, odlučili gimnaziju i sportsku dvoranu graditi baš prema modelu JPP-a?
– Bilo je više razloga za to. Grad Koprivnica uvijek je bio predvodnik inovativnih i disruptivnih rješenja kojima je na drukčiji, efikasniji način želio zadovoljiti potrebe građana. U to doba, a govorimo o prvoj polovini 2000-ih, ideja o javno-privatnom partnerstvu zaslugom prof. dr. sc. Saše Marenjaka doprla je i do naše zemlje i činila nam se kao idealno rješenje za nužnu potrebu koju smo imali, a to je gradnja srednje škole i gradske sportske dvorane. Naime, Koprivnica je rukometni grad u kojem je najtrofejniji ženski rukometni klub, RK Podravka, igrao u maloj dvorani koja je mogla primiti oko tisuću vatrenih navijača i koja više nije zadovoljavala ni potrebe ni kriterije IHF-a (Međunarodne rukometne federacije, nap. a.). S druge strane, u jednoj zgradi djelovale su čak tri srednjoškolske ustanove, zbog čega se nastava izvodila gotovo u tri smjene, što je bilo neodrživo. Namjeravali smo ne samo sagraditi novu zgradu nego novi signum grada.
Zbog toga su javni partneri Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija organizirali natječaj za arhitektonsko rješenje škole i dvorane. Odabran je rad dvoje mladih arhitekata, Lea Pelivana i Tome Plejića iz Studija UP, koji su upravo za taj projekt dobili Nagradu ‘Mies van der Rohe‘. Nova gimnazija, građena prema modelu JPP-a, uvrštena je u deset arhitektonski najvažnijih građevina u dvadeset godina Hrvatske i prikazana je u svim relevantnim svjetskim časopisima za arhitekturu.
Nedostatak prostora nije bio jedini razlog. Još jedan valjani razlog za model JPP-a u gradnji bio je taj što nam država ni na koji način nije željela financijski pomoći s gradnjom te škole, a ni drugih, a nismo željeli ukupan kapacitet zaduživanja iskoristiti samo za jedan objekt. Zato možemo reći da smo iz želje, namjere i nužnosti uspjeli ostvariti sve ciljeve koji su bili u našim ovlastima. Nažalost, na kvalitetu obrazovanja Grad ni tada nije utjecao, a ne utječe ni danas.
Možete li nam opisati kako je izgledao tijek raspisivanja natječaja i potpisivanje ugovora, pa i gradnja? Koje su razlike između projekta JPP-a i uobičajenoga gradskog projekta gradnje takve infrastrukture?
– Bitna je razlika u tome što u tradicionalnoj nabavi kupujete objekt odnosno naručujete gradnju objekta čiji vlasnik postajete tek u trenutku završetka radova i primopredaje. Dakle, stječete vlasništvo nad objektom sa svim skrivenim nedostacima ako ih ima, preuzimate odgovornost za upravljanje njime i njegovo održavanje te, naravno, organizirate javnu službu, odnosno isporuku usluge za čiju ste namjenu gradili objekt. U JPP-u je drukčije: u takvim projektima vi, uvjetno rečeno, ‘kupujete‘ konstantnu kvalitetu usluge najma prostora u kojem ćete organizirati javnu službu, odnosno isporuku javne usluge. Na javnom je partneru da svakodnevno kontrolira je li isporučena ugovorena kvaliteta prostora i opreme te da se bavi svojom temeljenom djelatnošću, odnosno kako da što efikasnije isporuči najvišu kvalitetu javne usluge za koju je ustanova osnovana.
Koliko se dosad u Hrvatskoj provelo projekata javno-privatnog partnerstva?
– Prema registru ugovora koji se vodi u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, dosad je sklopljeno samo sedamnaest ugovora, od kojih su neki više koncesijski, poput Zračne luke Zagreb, negoli tipični JPP. Upravljanje i provedba projekata prema modelu JPP-a dugotrajnije je i kompleksnije od tradicionalne nabave, stoga i od javnog partnera zahtijeva veći kapacitet i dugoročno promišljanje. S druge strane, danas smo preplavljeni ‘besplatnim novcem‘ iz fondova EU-a koji je izazov potrošiti u zadanim rokovima. Eksterni je investicijski izvor jeftinog novca za javne kapitalne izdatke, CapEx, od dva do tri posto BDP-a. Danas je jednostavnije i oportunije napisati EU projekt i tim novcem sagraditi javni objekt nego dvije-tri godine pripremati JPP i onda preuzeti obvezu na 25 godina. Moguća je i kombinacija EU fondova u sklopu modela JPP-a, ali danas smo u vremenskoj stisci kako tih dvadeset-trideset milijardi eura potrošiti u ovome sedmogodišnjem financijskom razdoblju.
Osim izdašnih EU fondova, u ovako visokocentraliziranoj i redistributiv
Izvor:Lidermedia.hr
