Nova stvarnost mogla bi uskoro natjerati EU da preispita zeleni plan

Budući da Europa želi postati prvi na svijetu ugljično neutralan kontinent, mora postići istančanu ravnotežu. Može li Europska unija transformirati svoje gospodarstvo uz istodobno jačanje konkurentnosti? Mogu li postići te ciljeve zadržavajući svoj status oblikovateljice globalnih standarda i pridržavajući se svojih načela fiskalne odgovornosti?

Kina, carine, rat, SAD…

Odgovor na ova pitanja je odlučan ne. Kompromisi su neizbježni, a određivanje kompromisa potrebnih za uspostavljanje prave ravnoteže može se pokazati većim izazovom nego što kreatori politike shvaćaju.

Kada je Europska unija predstavila svoj zeleni plan 2019., te se obvezala da će do 2050. postići ugljičnu neutralnost, njezin je primarni cilj bio ojačati Pariški klimatski sporazum iz 2015. i pomoći u ograničavanju emisije stakleničkih plinova. Međutim, donositelji politike imali su drugi, jasno definirani cilj: pretvoriti Europsku uniju u predvodnicu u zelenoj industriji. Zbog toga je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen opisala taj politički okvir kao europski “trenutak čovjeka na Mjesecu”.

Može se samo nagađati bi li Pariški sporazum propao bez predanosti Europe ugljičnoj neutralnosti. Unatoč tome, EU zaslužuje velike pohvale za osmišljavanje sveobuhvatnog zakonodavnog paketa u roku od nekoliko godina, što su mnogi smatrali nemogućim. Europski zeleni plan oslanja se na širok raspon alata, od propisa (poput zabrane prodaje novih automobila s unutarnjim izgaranjem nakon 2035.) do određivanja cijena ugljika (proširenjem kvota trgovanja emisija).

Međutim, situacija se promijenila od 2019. Prvo, Kina se uspostavila kao globalni lider u raznim zelenim tehnologijama, uključujući solarne panele i baterije za električna vozila (EV). Opseg i brzina kojom se provodi zelenu industrijsku politiku možda su zacementirali njegovu komparativnu prednost.

Drugo, carine na kineski uvoz bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koje su i dalje snazi, rezultirale su trajnom štetom multilateralnom sustavu. Ukratko, Svjetska trgovinska organizacija sada je samo sjena nekadašnje sebe.

Treće, ruska invazija na Ukrajinu lišila je Europu neograničenog pristupa ruskom zemaljskom plinu, što joj je prethodno dalo prednost u globalnoj borbi za energetske resurse.

Naposljetku, Sjedinjene Američke Države pridružile su se globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, iako na svoj način. Zakon o smanjenju inflacije, Bidenov zakon koji predstavlja preokret u području klime, isključuje određivanje cijena ugljika, ne ograničava subvencije i uvjetuje pristup tim subvencijama na temelju distorzivnih zahtjeva za lokalnim sadržajem. Zbog tih je značajki Zakon o smanjenju inflacije prekretnica, a dosljedna i pomno planirana strategija EU sve je ranjivija.

Žrtvovanje konkurentnosti

Unatoč tim izazovima Europska unija je i dalje nepokolebljiva u svojoj predanosti postizanju ugljične neutralnosti do 2050. Iako se nastoji pozicionirati kao globalni akter u zelenim industrijama u nastajanju, također je odlučna po pitanju poštivanja multilateralnih načela i pravila. Međutim, nova realnost uskoro bi mogla primorati EU na preispitivanje svog stajališta. S obzirom na značajan politički kapital koji je uložen u ostvarivanje ugljične neutralnosti, teško je zamisliti da se Unija eksplicitno odrekne toga. Ne, mogla bi se nastaviti pretvarati da radi na tome, ne ispuni svoje ciljeve za 2030. godinu, a zatim postupno prihvatiti svoju novu poziciju sljedbenice, a ne vođe. Taj se scenarij čini sve vjerojatnijim jer Unija nije uspostavila mehanizme unutarnjeg upravljanja potrebne za osiguranje usklađenosti država članica. Kako bi se smanjili troškovi postizanja ugljične neutralnosti, Europa bi mogla doći u iskušenje da žrtvuje svoju konkurentnost. Ako se kineska električna vozila pokažu pristupačnima od onih proizvedenih u Europi, gorljivi zagovornici klime mogu se zalagati za kupnju kineskih automobila. Međutim, Europa ne može priuštiti propuštanje prilika za revitalizaciju svoje autoindustrije. Čini se da je Europska unija od 2019. postala spremna žrtvovati svoju globalnu ulogu oblikovateljice pravila i standarda u interesu jačanja svoje konkurentnosti. Međutim, predanost Unije globalnom poretku utemeljenom na pravilima dio je njezine DNK-a i nema zamjenu usporedive težine. Odricanjem od svojih uloge donosi pravila, Europska unija mogla bi ubrzati propast multilateralizma. S obzirom na to da bi oslabljenoj Uniji nedostajala sredstva po