Koliko smo blizu izvanmaterničkog uzgoja ljudi?

Velik broj istraživanja koja se bave budućnošću fiziologije trudnoće i rađanja i umjetne materice temelji se na brizi o zdravlju onih koje tu djecu donose na svijet, točnije o zdravlju njihovih majki. Ako ste zdrava žena u gestacijskoj dobi (razdoblje života kada vam hormonalni “biološki sat” omogućuje da ostanete trudni i roditi dijete), statistički najčešći razlog zbog kojeg ćete trebati medicinsku skrb uopće nije bolest, nego upravo ono što se smatra zdravim, normalnim dijelom ženskoga života: trudnoća i porod. Odlazit ćete liječniku i biti podvrgnuti pregledima i pretragama koje se znatno manje tiču ​​vas samih, a daleko više su usmjerene na procjenu zdravlja i napretka ljudskog zametka (embrija, fetusa, djeteta) kojeg nosite u sebi.

Tehnološka zamjena za maternicu

Znanstvenici tvrde da jednoga dana to možda više neće morati biti tako: napredak znanosti i tehnologije mogao bi omogućiti da žene – u suvremenom rječniku „osviještenih“ sada poznate i kao „osobe s maternicom“ – postanu nepotreban dio kompleksnog biološkog procesa nazvane gestacije (trudnoća) . Projekt na kojem radi Frans Van de Vossestručnjak za biomedicinsko inženjerstvo na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Eindhovenu – često se naziva „umjetna maternica“, no njegov tim svoj rad naziva „perinatalna podrška životnim funkcijama” (perinatalno održavanje života), kojemu je cilj pomoći održavanju života nedonoščadi, nedozrelih beba, i to prvenstveno onih čija je nezrelost toliko da im organi nisu dovoljno razvijeni za adekvatno funkcioniranje izvan majčinog tijela… ili stroja koji bi mogao zamijeniti majčinu majčinu posteljicu i posteljicu.

Znanstvenici koji su se posljednjih godina posvetili konstruiranju sofisticiranog aparata sposobnog da zamijene majčinu utrobu znaju koliko se lako skliznuti u usporedbu složene tehnologije očuvanja života nedonoščadi s Matrixom (virtualnom stvarnošću koju u istoimenom filmu napredni računalni sustav „servira“ ljudima priključenima na strojeve za održavanje života koji ih iskorištavaju kao biološke baterije), ali istovremeno ističe da Matrix ipak nije pogodna usporedba za prikaz onoga što se u tim projektima čini. Svjesni su i činjenice da njihov rad povlači za sobom brojna etička pitanja, no kažu kako uvijek postoji etička cijena napretka znanosti, a zadatak znanstvenika je da osmišljavaju i stvaraju nove tehnologije i ponude ih ljudima, te prepušta zajednici da procjenjuje i odvaguje etičnost tih tehnologija.

Po pitanju etičnosti i zakonitosti korištenja strojeva za uzgoj fetusa i njihovo održavanje u životu do porođaja, Helen Sedgwick – autorica knjige „Sezona rasta“ – smatra da će funkcionalna umjetna maternica (vanjska maternica) biti kreirana najkasnije u iduće dvije ljudske generacije (dakle, za 50-60 godina), ako ne i prije. A do tada će postojati potpuno drugačiji način društvenog reagiranja na značenje takve tehnologije za ljudski život i zajednicu.

Simulacija uzgoja djece u umjetnim majkama

Ne samo u Eindhovenu, već iu još nekoliko privatnih istraživačkih centara u svijetu, znanstvenici rade na razvoju sustava koji oponaša funkciju maternice (uterusa), organa unutar kojeg se ljudski zametak udobno smjesti i tijekom trudnoće (gestacije) postane dijete. Temeljni cilj tih istraživanja je poboljšanje skrbi o tzv. ekstremnoj nedonoščadi, djeci rođenoj značajno prije očekivanog termina porođaja, onaj koji ne može biti liječen u običnim, konvencionalnim inkubatorima jer im organi (posebice pluća) nisu dovoljno razvijeni za samostalno funkcioniranje izvan rodilišta.

Izvanmaternični razvoj embrija u fetusu i dalje u zreo plod, sveudilj sa svim organima i njihovom funkcijom, naziva se ektogeniza razliku od endogenezerazvoja i sazrijevanja fetusa „prirodnim putem“, unutar maternice.

Uspješni pokusi koji vode u smjeru tog cilja su do sada provedeni samo na laboratorijskim životinjama, primjerice na mladuncima ovce (nedonošenoj janjadi); vrlo tanki kateteri postavljeni su u krvne žile pupkovine nedonošenog janjeta s ciljem preusmjeravanje protoka krvi: umjesto prema posteljici (placenti) krv je usmjerena prema izvantjelesnom aparatu koji oponaša vitalno važnu funkciju ovčje placente. Pri tome izraz „vitalno važno“ znači da se takvim aparatom omogućuje dotok kisika (oksigenacija) fetusa, ali bez korištenja fetalnih pluća, već putem krvotoka kojega iz fetusa kroz izvantjelesni aparat pumpe sâmo fetalno srce, a ne vanjska mehanička crpka.

Fetalno srce je organ koji sazrijeva i počinje normalno funkcionirati na prijelazu prve u drugu treću trudnoću, dok su fetalna pluća posve neaktivna sve do trenutka rođenja. Naprava koja umjesto pluća pročišćava krv trebala bi biti vrlo malena (kako bi maleno fetalno srce moglo kroz nju gurati krv), što je u tehnološkom smislu prilično kompliciran zahtjev. Stoga se proučavanje učinkovitosti takvih uređaja za sada većinom oslanjaju na računalne simulacije. Računalni programi (sve redom temeljeni na algoritmima strojnog učenja) koriste robotizirane „mikro-manekene“ koji simuliraju fiziologiju oksigenacije i prenatalnog krvotoka.

Etički razlozi i ekonomska racionalnost

Za te pokušaje se za sada koriste laboratorijske životinje, jer znanstvenici procjenjuju kako smo još najmanje deset ili petnaest godina udaljeni od početka prvih takvih istraživanja na ljudima. Razlog za to je – osim razumljivog etičkog – i ekonomski racionalan: ako se nekakva tehnološka (a time i financijska) zahtjevna inovativna metoda želi uvesti u kliničku praksu, ona mora u početku biti značajno bolja od metoda koje su u praksi već dostupne i klinički „ uhodane“. Korištenjem trenutno dostupnih inkubatorskih metoda zbrinjavanja nedonoščadi s 23 tjedna trudnoće stopa preživljavanja iznosi u najboljem slučaju do 40-50%, pa bi neka inovativna metoda morala već u startu argumentirano nuditi znatno bolje postotke kako bi uopće bila uzeta u obzir za kliničku primjenu.

Neka od novih istraživanja već su počela pomicati granice očekivane uspješnosti u ovom području. Znanstvenici su po prvi puta uspješno uzgojili zdrave embrije miševa u mehaničkoj rodilji tijekom 11 dana (od 22, koliko inače traje mišja gestacija). Pritom su izravno i uživo promatrali i pratili embriološki razvoj i sazrijevanje organa, što je inače onemogućeno činjenicom da se embriji razvijaju unutar zatvorenog sustava maternične šupljine, pa je uvid u dinamiku embrionalnog i fetalnog razvoja dostupan jedino ultrazvukom.

Sljedeći korak nakon miševa je provođenje pokušaja na drugim životinjama, onima čiji embrionalni razvoj ima veći stupanj sličnosti (veličina, izgled i funkcija) s ljudskim embrijem i fetusom. Jedna od takvih životinja je zec, a već postoje izvještaji o “vrlo, vrlo uspješnom” prijevodu, prevođenjem metodologije istraživanja s miševa na zečje embrije i fetuse, što je ohrabrujuća činjenica koja pokazuje da je koncept i realizacija “mišjeg” mehaničke maternice očito prilično univerzalno dizajniran i stoga u budućim iteracijama vjerojatno primjenjiv i na ljudske embrije.

Trenutno se nastoji standardizirati cjelokupnu metodologiju i koristiti na isti način u različitim istraživačkim laboratorijima, kako bi se rezultati mogli uspoređivati ​​koristeći isti parametar i standardizirane referentne vrijednosti.

Što će stvarno donijeti tu tehnologiju kada jednom bude dostupna?

Sedgwickova je u svojoj knjizi opisala zamišljenu alternativnu stvarnost u kojoj je izum prijenosne vanjske maternice postao normalna, društveno prihvaćena činjenica. Ona je ranije dugi niz godina radila kao bioinženjer, pa ima veliko znanstveno utemeljeno predznanje o toj tematici. U romanu je vanjska maternica opisana kao spasilac za nedonošenu djecu, kao i mjenjač života za ljude koji inače ne bi mogli imati djecu putem nekih drugih načina.

Naravno, to otvara i brojna nova pitanja. Ako tehnologija zamijeni prirodno nošenje trudnoće i porod djeteta, tko će biti vlasnik te tehnologije? Tko bi to mogao imati monopol na produženje ljudske vrste? A ako ne bi bilo monopola, tko nadzire zakonsku i etičku ispravnost korištenja takve tehnologije? I tko će te moći/smjeti koristiti/priuštiti? Je li to nešto na što će ljudi biti prisiljeni (sjetimo se samo koliko sličnih etičkih pitanja se otvorilo s pojavom cjepiva i zaključavanje zbog pandemije COVID-19).

Trudnoća i porođaj su još uvijek ono što se očekuje da će obavljati „osobe s maternicom“ (suvremena definicija onoga što se prije ekspanzije probudio kulturu nazivalo „ženskim spolom“), ali ako umjetne maternice budu dostupne svakome i svima, to bi moglo u velikoj mjeri izmijeniti uzajamne odnose u rodnim ulogama kakve ih danas poznajemo (a unazad jednog desetljeća su se još prilično zakomplicirale).

U jednu ruku, možda bi nas to suočilo s još većom fluidnošću u definiranju spolnosti i rodnog opredjeljenja. Ne, vjerojatnije je da bismo vidjeli kako prevaga odlazi na drugu stranu: sada još uvijek živimo u zajednicama u kojima se žene suočavaju s posrednim ili izravnim pritiscima za ispunjenje tradicionalnih društvenih normi i očekivanja, među kojima je obveza rađanja djece vjerojatno najistaknutiji primjer. Spolne razlike u ekonomskoj uspješnosti između žena i muškaraca postaju još i veće kada se „u računicu“ uvrsti trudnoća, porođaj i majčinstvo. Sintetičke rodilje mogle bi sa ženskih pleća skinuti teret trudnoće i rađanja, što bi moglo u značajnoj mjeri umanjiti tu neravnopravnost.

Ne, znanstvena i tehnološka dostignuća ne donose sama po sebi promjene u društvu: promjene nastaju kroz reakciju društva na ta dostignuća. Zato će upravo etičke dileme i način na koji će društvo na njih odgovarati krojiti sudbinu tehnologiju koja zadiru u uvriježene temeljne uloge pojedinaca u zajednici. Tehnologija koja posjeduje potencijal napretka do točaka u kojima će biti moguće iznijeti trudnoću i roditi dijete bez potrebe za majčinom i osobom koju tu majku nosi u sebi, mijenja u svom temelju i druga ključna pitanja.

U 1970-ima, kada su se počela rađati prva djeca začeta izvan majčinog tijela („djeca iz epruvete“), postojala je velika zabrinutost i nezanemariv otpor tome što se znanost može u tolikoj mjeri „miješati“ u pitanju humane reprodukcije. U brojnim društvima u kojima religija ima tradicijske korijene, taj stav je i danas živ i aktivan, unatoč činjenici da se u tih 50-godina izvanmaternična oplodnja (IVF) pokazala kao siguran i spasonosan način da se u mnogima inače neplodnim brakovima rađa živa, zdrava i napredna djeca. Štoviše, takvi se tradicionalni stavovi uopće ne moraju mijenjati čak ni ako se neka nova tehnologija uvjerljivo i dokazano pokaže sigurnom i učinkovitom: uvijek se mogu izvući kontraargumenti na tragu „neprirodnosti“, „protivljenja božjoj volji“ ili „monopolizacije/monetizacije“ napretka u znanosti. i tehnologije.

Zadiranje u temelje ženskog identiteta ili promjena paradigme?

Znanstvenici se mogu samo nadati da će korisnost novih tehnologija biti u toj mjeri velika da društvo u cjelini pristane „platiti određenu etičku cijenu“, te omekšati svoje stavove kada se suoči s napredak boljitkom kojeg donosi napredak. Uostalom, većina država nije zabranila ni teorijsku nuklearnu fiziku ku ni njenu praktičnu primjenu samo zato što neki dementni diktator može napraviti i upotrijebiti nuklearnu bombu, niti je zabranjena virusologija samo zato što neki luđak može od virusa načiniti biološko oružje. Društvo u cjelini treba dozrijeti do razine u kojoj je sposobno pronaći načine da se potencijal određenog znanstvenog i tehnološkog napretka stavi pod nadzor i zakonodavnu kontrolu.

Potrebno je istaknuti neopisivu složenost zahtjeva potrebnih da se jedan takav zahtjevan sustav kao što se umjetna maternica održi u pogonu. Osim potreba za velikim brojem ekstremno kvalitetno educiranog i uvježbanog osoblja, velika je i potreba za različitim, vrlo kompliciranim resursima koji su neophodni za njegovo funkcioniranje. Iz sadašnjeg rakursa, količinu novca koja bi bila potrebna za praktičnu primjenu koncepta umjetnih majki, još je uvijek enormno isplativije investirati u općinu sustav spoljne i zdravstvene edukacije iu dostupnosti poboljšanje svih oblika suvremene zdravstvene skrbi o trudnicama, rodiljama i djeci.

Ali, što bi se moglo dogoditi ako jednog dana žene ipak više ne budu morale rađati da bi imale djecu? Vjerojatno svaka žena ima vrlo različite osjećaje prema toj mogućnosti: za neke bi to bila velika i dobra stvar, drugima bi to predstavljalo nenadoknadiv gubitak onoga što je osnova njihova identiteta. Zato je izvrsno upravo to što u današnjem razvoju tehnologija za održavanje života djece izvan rodilišta nema patrijarhalne prevage, nego u velikoj mjeri sudjeluju žene: kao stručnjakinje, znanstvenice, savjetodavne suradnice, a prvenstveno kao – žene.

^{Igor “Doc” Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti utemeljen na dokazima, dopušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, ​​crtanja računalne grafike i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}