Događaji u Francuskoj otvaraju neka važna pitanja o socijalnoj budućnosti EU-a

Koliko su europski sustavi ‘države blagostanja’ dugoročno održivi u uvjetima globalizirane ekonomije i nacionalnoga demografskog deficita? Koliko se unutarnje socijalne slabosti europskih država mogu upotrebljavati kao sredstvo nedemokratskih režima za njihovu destabilizaciju, au geopolitičke svrhe?

Macronova mirovinska reforma Francuze ponovno je izvela na ulicu. Iz hrvatske perspektive, kao i iz perspektive većine država EU-a, taj veliki francuski bunt prema (postupnom) podizanju dobne granice za punu (starosnu) mirovinu sa 62 na 64 godine izgleda pomalo bizarno. Naime, većina država EU-a već ima veću dobnu granicu za odlazak u punu mirovinu od one koju sada pokušava ozakoniti Macronova vlada: Njemačka 65 godina i 10 mjeseci, Španjolska i Nizozemska 66 godina, Italija čak 67 godina.

Emmanuel Macron brani svoju mirovinsku reformu usporedbom koja pokazuje (ne)održivost sadašnjeg sustava. – Kad sam postao radno aktivan (oko 2004. nap. a.), u Francuskoj je bilo oko deset milijuna umirovljenika, danas ih je 17 milijuna, a 2030. bit će ih 20 milijuna – predočio je Macron Francuzima neodrživi trend, pozvavši ih na prilagodbu novim okolnostima demografski sve starije nacije. Umjesto razumijevanja proizveo je masovni bunt svojih sunarodnjaka koji se ne žele prilagođavati novim okolnostima i ne zanima ih održivost sustava, nego samo vlastita ‘stečena’ prava.

Prostor za destabilizaciju

Dok francuski predsjednik traži rješenje kojim će primiriti demonstracije, zbivanja u Francuskoj otvaraju neka važna pitanja o socijalnoj budućnosti EU-a. Koliko su europski sustavi ‘države blagostanja’ dugoročno održivi u uvjetima globalizirane ekonomije i nacionalnoga demografskog deficita? Koliko su Europljani spremni prihvatiti jednu od posljedica svojih politika koje idu nauštrb vlastite udobnosti i dosadašnjih navika? Koliko se unutarnje socijalne slabosti europskih država mogu upotrebljavati kao sredstvo nedemokratskih režima za njihovu destabilizaciju, au geopolitičke svrhe?

Odgovor na posljednje pitanje odmah je dao Vladimir Putin, koji je iz svoje moskovske izolacije javno zamjerio Macronu što smanjuje radnička prava! Jer, kao, on svojima omogućuje punu starosnu mirovinu već sa 61,5 godina. Nije, dakako, rekao koliko je ta mirovina. Ali u demokratskom društvu poput francuskoga, naučenom na široku raspravu o svakom sporu, čak se i toj Putinovoj zamjerci Macronove reforme ozbiljno raspravilo.

Mnogo veći prostor za izvanjsku destabilizaciju europskih država (pa i Francuske) na socijalnim pitanjima otvara se uz pomoć obavještajnih mreža nedemokratskih sustava (poput Rusije ili Kine) infiltriranih u zapadne sustave, kojima je globalizacija širom otvorila vrata. Tek posljednjih godina Europljani počinju sa zabrinutošću primjećivati ​​ruske hibridne ratove, kineske paralelne policijske sustave…

Kad je riječ o spremnosti i volji za prilagodbu novim načinima života i rada, Francuska je tu primjer vrlo konzervativnog čuvanja tradicije. Barem u nekim segmentima odoljela je velika vrijednost širenja angloameričke radne kulture prije tridesetak godina, koju uz malo pretjerivanja možemo označiti kao rad 24 sata na dan sedam dana u nedjelju. Zadržan je običaj jednosatne stanke za ručak u podne, običaj da sendvič nije ručak, nego to mora biti nešto toplo; da čaša vina poslije ručka nije alkohol, da se nedjeljom ne radi, pa čak ni u Parizu, čak ni pod opsadom turista željnih šopinga…

Ti običaji vrijede iu novinarstvu, koje diljem svijeta uglavnom ne poznaje radno vrijeme. Primjerice, u Francuskoj ćete i danas teško pronaći snimateljsku ekipu koja će vam pristati raditi bez stanke za ručak, a čak i da je nađete, u to doba nemate s kime razgovarati. Naime, svi su na ručku.

Jedan krevet za tri radnika

Države i društva srednje i istočne Europe s iskustvom direktivnog upravljanja iz komunizma bile su mnogo podložnije tim novim angloameričkim radnim običajima, samo im se ‘objasnilo’ da je moderno, zapadno i kapitalistički raditi bez prave stanke, bez obroka, nedjeljom i kad god zatreba. I, uz ekonomsku prisilu, to je neko vrijeme trajalo.

No europska inte