Atomske idile pod morem: beskrajna putovanja ubojitih nuklearnih podmornica

I prije nego što je objavljeno da je Australija od Sjedinjenih Američkih Država kupila tri borbene podmornice na nuklearni pogon kako bi saveznici (UK, SAD i Australija) mogli pokazati mišiće Kinezima i suborcima u azijsko-pacifičkoj regiji, bilo je poznato da su ispod površine mora i oceana nalazi arsenal nuklearne energije. I nikome ne smeta

O nuklearna energija podijeljeno je mišljenje: dok bi ga zeleni i klimatski borci željeli proglasiti prljavim, oni drugi, malo mudriji, smatraju da je prijeko potreban. Prednosti u proizvodnji energije imaju ekološki izvori poput Sunca i vjetra, ali globalna događanja u posljednje dvije godine pokazuju da su mnoge zemlje lako odustale od stvarnog najvećeg čišćenja zelene energije. Sada se vraća, i to na velika vrata. Od 1970-ih do danas koristio se sve manje, a “zalupila” ga je havarija u Fukushimi 2011. godine. Taj je incident doveo do preostalu potporu nuklearne energije na najnižu razinu svih vremena.

Ništa bez ‘Nautilusa’

Oko nuklearne energije na kopnu se lome koplja, no ona pod morem i dalje je itekako poželjna – u obliku podmornica na pogon nuklearni pogon. Prva takva podmornica, ‘USS Nautilus’ (SSN-571), ušla je u službu američke mornarice 1954. godine. Izgradila ga je tvrtka Electric Boat Company, a pokrenula ga je vodeni reaktor pod tlakom dizajniran u Nacionalnom laboratoriju Argonne. ‘Nautilus’ je bio velika prekretnica u razvoju nuklearne energije i podmorničke tehnologije. Bila je to prva podmornica koja je plovila ispod Sjevernog pola, pokazujući potencijal podmornice na nuklearni pogon za djelovanje na Arktiku i drugim negostoljubivim okruženjima. Tada je nova podmornica također postavila nekoliko rekorda u brzini i udaljenosti, uključujući i prvo podvodno putovanje oko svijeta 1960. godine. Uspjeh ‘Nautilusa’ otvorio je put razvoja nove generacije podmornica na nuklearni pogon, a od tada su jedan ključni element pomorskih snaga mnogih zemalja. Danas ih koriste SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Indija, a uskoro i Australija.

Iznenađujuća odluka

Upravo je Australija posljednja zemlja koja je odlučila svoje vode braniti nuklearnim podmornicama pa je nedavno raskinula ugovor s francuskom brodograditeljskom tvrtkom Naval Group, vrijedan više milijardi dolara, i potpisala novi sa SAD-om i Velikom Britanijom o nabavi podmornice na nuklearni pogon. Iznenađujuća je to odluka jer će Australija postati tek druga zemlja (nakon Ujedinjenog Kraljevstva) koja će dobiti tu tehnologiju iz SAD-a. Nije jasno koju će podmornicu nabaviti australska vlada, ali je najnoviji američki projekt mornarice one klase ‘Virginia’, stoga se pretpostavlja da se radi upravo o takvim podmornicama. Tu je podmornicu proizvela američka zrakoplovna i obrambena tvrtka General Dynamics. Pokreće se jedan nuklearni reaktor i može se kretati brzinom većom od 25 čvorova. Posada se sastoji od petnaest časnika i 117 vojnika. ‘Virginia’ se upotrebljava u protupodmorničkom ratu, ali iu operacijama prikupljanja obavještajnih podataka (ili možda u operacijama poput onih, štajaznam, kad treba ‘rasturiti’ Sjeverni tok).

Kako rade

Nuklearne podmornice pokreću nuklearni reaktori. Oni proizvode energiju cijepanjem atoma za stvaranje topline koja se zatim koristi za proizvodnju pare za turbine koje generiraju energiju za pogon. Kako bi stvorila paru, podmornica uvlači morsku vodu i pročišćava je kroz proces desalinizacije. Dio te čiste vode koristi se i za piće i dobivanje kisika hidrolizom u podmornicama.

Kad smo već spomenuli Australiju, ta je država prvotno namjeravala graditi podmornice na dizelski pogon u partnerstvu s francuskim Naval Groupom. Takve podmornice obično su manje i tiše, lako se mogu skliznuti i sakriti se u plitke vode uz obale ili u riječne estuarije, gdje ih je prilično teško otkriti. Iako dizelske podmornice imaju prednosti, glavni im je nedostatak izdržljivosti; svako malo moraju izranjati da bi uzele kisik, riješile su se ispušnih plinova i napunile baterije. Rezultat svih tih njihovih ‘obveza’ jest da se ne mogu dugo operirati po otvorenim morima te posebno moraju paziti na to gdje i kada mogu natočiti gorivo. Nuklearne podmornice, s druge strane, sagrađene su prije svega da bi bile izdržljive, pa neke uz obilje snage mogu ploviti gotovo beskonačno ili dok se nešto ne pokvari (ili dok posadi podmornice ne ponestane konzervi narezaka). Zapravo, njihovo jedino stvarno ograničenje je potreba za posadom, koja bi uskoro mogla postati suvišna zbog umjetne inteligencije.

Što ne valja

Budući da su nuklearne podmornice obično veće, njihov je nedostatak što se ne mogu kretati plitkim vodama i morima, zbog čega ih je lakše otkriti. Tijekom jedne ‘ratne igre’ 2015. ruska podmornica na dizelski pogon klase ‘Kilo’ u vlasništvu Indije ‘potopila’ je američku podmornicu na nuklearni pogon, ali američka mornarica nikada nije priznala potonuće. Dogodilo se to tijekom vježbe ‘Malabar’ koju svake godine održavaju Indija, Japan i Sjedinjene Države. Prema Indijcima, dok su se podmornice pratile u Bengalskom zaljevu, Indijci su detektirali podvodnu buku koju je stvarala američka podmornica i naciljali je u njoj, no budući da se radilo o vježbi, projektil nije ispaljen. Međutim, SAD je zanijekao svoj ‘gubitak’ iako je očito bilo da je buka otkrila položaj podmornice. Istina je da se radilo o podmornici klase ‘Los Angeles’ koja je navodno puno bučnija od sadašnjeg modela ‘Virginia’, no pokazalo se da podmornice na dizelski pogon ipak mogu biti opasne, čak i smrtonosne, za jednu veliku nuklearnu. Osim veličine i buke, problem nuklearnih podmornica skupo je i komplicirano održavanje i servis, što će siromašnim Australcima dodatno otežati održavanje novih podmornica. Naime, za razliku od SAD-a i Velike Britanije, Australija nema domaću industriju nuklearne energije koja bi mogla osigurati visokokvalificiranu radnu snagu inženjera i nuklearnih fizičara, pa će se velik dio posla na podmornicama vjerojatno morati obaviti u inozemstvu.

Prvi put u šest desetljeća

Američko-australski ugovor o podmornicama prvi je primjer dijeljenja tehnologije za nuklearne podmornice američke proizvodnje u više od šezdeset godina. Prije toga se takvo što događalo samo kada je Washington pomogao Londonu u projektiranju njegove podmorničke flote. Prema planu koji su objavile državne vlade nakon potpisivanja sporazuma, UK i Australija će na kraju izgraditi i upravljati klasom podmornica na nuklearni pogon ‘SSN AUKUS’; gradit će se zajednički u obje zemlje i uključivat će najnovije američke tehnologije. Australska nabava nuklearnih podmornica smjestit će zemlju u skupini od samo sedam takvih plovila – pridruživši se Sjedinjenim Državama, Rusiji, Kini, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Indiji.

Australski sporazum o podmornicama dio je sigurnosnog sporazuma ‘AUKUS’ koji su potpisali Washington, Canberra i London, a koji je prvi put najavljen u rujnu 2021. Čelnici trojnog pakta inzistirali su na tome da sporazum nije namjera biti uvredljiv, ali svi znaju da imaju najveću brigu izaziva trojac – Kina. Dogovor je također zabrinuo neke od regionalnih saveznika Australije, koji se pitaju hoće li potaknuti utrku u nuklearnom naoružanju u jugoistočnoj Aziji i širem Indo-Pacifiku. Nuklearna trojka obećava da je sporazum obrambene prirode, ali za Peking u to nema sumnje: radi se o opasnoj provokaciji s ciljem obuzdavanja upravo te zemlje.

Sirota posada

Bilo da je riječ o nuklearnim ili dizel podmornicama, služiti u njima nikad nije bilo ugodno, kažu preživjeli. Na primjer, mnoge su njemačke posade u Drugom svjetskom ratu pretrpjele razorne gubitke, a mnoge su poginule ne u borbi, već od katastrofalnih mehaničkih kvarova, uključujući gušenje ispušnim plinovima dizela, a zabilježeno je i nekoliko eksplozivnih dekompresija nakon ispiranja zahoda. Kada je riječ o nuklearnim podmornicama, radijacija dodaje novu dimenziju opasnosti, iako do danas nije poznata niti jedna