Već se dugo govori o založnom pravu na koncesiju, a poduzetnik koji je član Udruge Glas poduzetnika (UGP) tražio je da predsjednik Republike Zoran Milanović ne potpiše Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama nedavno izglasan u Hrvatskom saboru. Moji šefovi dali su mi zadatak da to detaljno proučim i konačno raskrstim ima li tu mogućih problema ili nema. Unatoč raspravama o ‘rasprodaji pomorskog dobra‘ čini mi se da bi moglo biti čak manje investicija na pomorskom dobru jer su banke dovedene u lošiji položaj u odnosu na prethodni zakon.
Obratio sam se četvorici stručnjaka, s dvojicom sam razgovarao. Vlasnik konzultantske tvrtke Dedicato Zoran Tasić često piše o pomorskom dobru, a s obzirom na to da sam i ja, moram priznati, napravio pogrešku uvodno mu obrazlažući o čemu bih pisao (spomenuo sam mu založno pravo na pomorskom dobru i odmah zatim prešao na termin ‘koncesija‘ umjesto ‘pomorsko dobro‘), taj stručnjak odmah me upozorio na kontradikciju u tim pojmovima koja se, kaže, često mogla čuti u javnosti proteklih mjeseci u kontekstu rasprave o prijedlogu novoga zakona.
Restriktivna odredba
Pa me poučio da su to dvije sasvim različite stvari. Iako sâm sebe ne smatram stručnjakom, čak mislim da je moje znanje skromno, napomenuo bih da znam razliku na koju me upozorio i sugovornik: – Založno pravo na pomorskom dobru uopće nije dopušteno jer je je u Zakonu izrijekom takva mogućnost isključena. (članak 5, stavak 1.: ‘Pomorsko dobro je izvan pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi‘.). Ta je odredba bila i u mnogim bivšim verzijama tog zakona.
– Založno pravo na koncesiju druga je stvar – naglasio je Tasić i dodao da ni taj institut nije nov.
U prethodnom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama njega je donekle regulirao čl. 34., a u novome to čine članci 65. – 70., čak i detaljnije. Tim se odredbama financijskim institucijama omogućava da kreditiraju ulagača na pomorskom dobru uza založno pravo na koncesiju kao instrument osiguranja. Drugim riječima, ne vraća li investitor kredit, banka preuzima koncesiju za pomorsko dobro.
Međutim, kako kaže i drugi stručnjak Branko Kundih, inače osnivač stručnog portala Pomorskodobro.com, sporan je članak 68., stavak 2., koji ne odbija banke, ali tjera ih da ipak malo povuku ručnu pri odlučivanju o kreditiranju investicije na pomorskom dobru, primjerice gradnju infrastrukturnih i komercijalnih objekata u morskim lukama, marina, hotela i slično. I Kundih, koji je zapravo rekao isto što i Tasić, napominje da je upravo naš prvi sugovornik upozorio na taj problem. Naime, u članku 68., stavku 2. piše: ‘Davatelj koncesije odlukom će uskratiti suglasnost na prijenos ugovora o koncesiji i oduzeti koncesiju ako založni vjerovnik odnosno treća osoba ne ispunjava uvjete sposobnosti određene za koncesionara (…).‘
Treba naći mjeru
Hm, meni to više nalikuje na mogućnost da bi u slučaju neplaćanja rata kredita banka aktivirala založno pravo na koncesiju, a s obzirom na to da financijske institucije ne ispunjavaju uvjete sposobnosti određene za koncesionara, država kao davateljica koncesije mogla bi je u tom slučaju uskratiti. I gdje smo onda? U tom slučaju država bi ponovno raspisala natječaj, ali ako se nitko ne bi javio za koncesiju jer mu ne odgovara započeti projekt, izvisila bi i banka. Tasić kaže:
– Razumljiv je interes davatelja koncesije da kontrolira prijenos koncesije, no treba naći mjeru kako bi se izbjegla neučinkovitost tog instituta zbog prevelikih restrikcija. Protok vremena i provedba tog instituta u praksi pokazat će je li i koliko ispunio svoju svrhu.
Dakle, bit će zanimljivo vidjeti hoće li, zapravo, taj članak usporiti investicije na pomorskom dobru, a ne ih potaknuti, ili će ga pak devastirati, kao što se boje
Izvor:Lidermedia.hr
