Strah od propuštanja ozbiljna je bolest suvremenog svijeta

Internetski mudrijaši koji su prije više od deset godina prihvatili pokratu FOMO (engl. fear of missing out) vjerojatno nisu ni slutili da će njihova naizgled šaljiva i bezazlena umotvorina danas ući u registar mentalnih boljki suvremenog čovjeka. Naime, FOMO, slažu se američki psihijatri, vrlo je opasan sindrom koji osjetljiva bića može gurnuti u anksioznost i depresiju, prouzročiti osjećaje niže vrijednosti, apsolutnu apatiju i nezadovoljstvo životom koji nije savršen niti će ikada to biti.

Posebno prisutan među mlađom generacijom potrošača, milenijaca (od 18 do 36 godina), definira se kao sveprisutan strah od toga da ne žive život punim plućima, da uvijek postoji nešto što propuštaju ili trebaju nadoknaditi jer će im u suprotnome život biti ništavan, promašen ili, u najboljem slučaju, beskrajno dosadan.

Taj je strah posebno opasan zato što nije konstruktivan čak ni kad potakne na akciju. Naime, kad pojedinac počne nadoknađivati propušteno, u većini slučajeva shvati da ga to uopće ne veseli onoliko koliko je mislio niti da se njegov život stubokom promijenio ili, još gore, dok je on sudjelovao u strahu da ne propusti, propustio je nešto treće. Ako je suditi po izjavama koji su psihijatri i ini stručnjaci dali stranim medijima koji su obrađivali temu FOMO-a, budućnost nije nimalo svijetla jer FOMO prerasta u epidemiju koju je moguće iskorijeniti jedino ako netko ugasi internet za vijeke vjekova.

Strah iz pećine

Kako navodi Slate, strah od propuštanja seže još u doba kad su praljudi naganjali mamute i skupljali bobice. Budući da je njihov životni vijek bio dulji ako su bili u skupini kosmatih pećinaraca, a ne da su životom brodili sami, bilo je iznimno važno voditi računa o tome jesu li uklopljeni i uključeni u aktivnosti ostatka ekipe. Posao amigdale, skupa žlijezda poznatih i kao ‘centar emocija‘, bio je oglasiti alarm ako bilo što, pa tako i osjećaj isključenosti, zaprijeti ljudskoj egzistenciji, i to sve kako bi se čovjeka potaknulo na reakciju, odnosno spašavanje gole kože. I premda danas isključivanje iz skupine nije smrtna presuda, amigdala i dalje trubi alarm. Ta vrlo pojednostavnjena interpretacija bioloških procesa zapravo objašnjava duboku ukorijenjenost straha od propuštanja, koji je star koliko i čovjek.

Međutim, golem je problem što je taj strah intenzivniji nego ikad, i to prije svega zbog društvenih mreža, a zatim i gomile informacija koje korisnik mora svladati kako bi bio u tijeku i, na koncu, paradoksu izbora zbog koji samo budi nezadovoljstvo prosječnog potrošača. Zbog društvenih mreža korisnici mogu neometano viriti u tuđe živote i, premda je jasno da je online život uglavnom nestvaran ili, bolje rečeno, insceniran i lažan, na podsvjesnoj razini on izaziva tjeskobu i zavist promatrača.

Zašto ja nisam na nedjeljnom ručku u finom restoranu? Zašto i moje dijete ne jaše konje vrane za školskih praznika? Zašto sa svojim draganom i ja ne ljubujem na Sejšelima? Zašto tuđi životi izgledaju smislenije, sadržajnije i veselije od moga? Što pogrešno radim? Ma koliko god se na svjesnoj razini trudili stopirati taj suludi i beskorisni tijek misli, nevolja je u tome što u korisniku i dalje čuči sjeme nezadovoljstva koje, ne uništi li se na vrijeme, baca sjenu na sve segmente nečijeg života. On, jednostavno, prestaje biti dovoljno dobar. Treba li naglasiti da to gura u depresiju? Ne treba, je li tako?

Biti u tijeku

Ako ste jedan od onih koji ne posjeduje profile na društvenim mrežama ili pak ne mare za tuđe živote provučene kroz filtre, strah od propuštanja može vas zaskočiti i kad je riječ o vođenju svakodnevne konverzacije o bilo kojem događaju koji se zbio izvan vaša četiri zida. Naime, odjednom je postalo silno važno biti u trendu s recentnom holivudskom produkcijom, netflixima, HBO-oovima, štrajkovima i Kardashianima; svladati nevjerojatne količine informacija o tome što se sada nosi, sluša, gleda i koga se podupire. Ako niste u tijeku, mogli biste dobiti onaj pogled s dignutom obrvom i pitanje ‘Pa gdje ti živiš?!‘ Taj pritisak posebno je vidljiv među sirotim milenijcima koji, pazite sad ovo, u prosjeku provedu 17,8 sati (!!!) na dan konzumirajući različite medijske sadržaje.

Prema istraživanju Crowdtapa, taj nevjerojatni podatak odnosi se i na broj sati tijekom kojih su korisnici izloženi medijima, ali i vremenu koje se potroši paralelenom konzumacijom različitih medija (npr. simultanom surfanju po internetu, društvenim mrežama i gledanju televizijskog programa). Zbog te zabrinjavajuću izloženosti ne začuđuje što milenijci i više nego ikoja prijašnja generacija idu ukorak s trendovima, ali i u većem su strahu da će propustiti neku, za njih u tom trenutku, važnu vijest te, opet, biti isključeni iz skupine. I, na kraju, tim silnim uzrocima FOMO-a valja dodati i sintagmu paradoksa izbora: što je veći izbor proizvoda i usluga, to je veće nezadovoljstvo. FOMO je, dakle, neki neobičan miks strahova, previsokih očekivanja i razočaranja jer, pokazalo se, osjećaj sreće nakon što se nadoknadi propušteno ​manji je nego kad se o toj sreći maštalo ili kad je to nešto radio netko drugi.

Je li baš tako loše?

Vrlo zanimljiva stranica Artofmanliness.com, namijenjena muškarcima i svima koji se takvima osjećaju, ponudila je nekoliko rješenja za izlječenje tvrdoglavog FOMO-a. Za početak, smatraju da FOMO nije uvijek loša stvar i da ne bismo trebali ignorirati prve simptome sindroma. Naime, oni možda upozoravaju da nečim u životu zaista niste zadovoljni te da bi trebalo iskopati stvarne razloge straha i pokušati nešto promijeniti. Nadalje, trebali biste porazgovarati sami sa sobom i podsjetiti se da online objave (sjajne fotografije i uzbudljivi statusi) vrlo rijetko reflektiraju stvarno stanje stvari. One su katkad, kao što je i Hitchcock svojedobno rekao za filmove, život minus onaj dosadni dio, a