Učenik nagrađenom ratnom pričom tjera na plač: 'Pao je na asfalt kao jabuka sa stabla'

Autor: Dnevno.hr/SV Četvrtak, 29. lipnja 2023. u 22:29

Martin Barberić, učenik 4. razreda gimnazije Fran Galović u Koprivniciapsolutni je pobjednik natječaja “Kratke priče o Domovinskom ratu” i dobitnik nagrade koju dodjeljuje Ministarstvo hrvatskih branitelja.

Bio je to peti po redu Javni poziv za dodjelu nagrada za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i učenike srednjih škola u Bosni i Hercegovini koji se školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, a ovoga puta je zaprimljeno ukupno 137 priča.

Učenik Marin Barberić, svojom je pričom “Ove noći, Svarožiću, čuvaj moju majku” apsolutno osvojio žiri, a zašto je odnio prvu nagradu, uvjerite se sami:

Marinov svjedok:

“U tihoj noći, nedaleko od tvrdih stijena i planina, u ravnini nebeskih dvora, skrivalo se malo naselje. Skrivalo se tako nedužno i plaho pod hrvatskim suncem i oblacima, ozareno životom. I ljudima. Ljudima koji su žudjeli za slobodom. Ljudima koji su sa srcima heroja gledali u prostranstva one Lijepe Naše, one krasotice, koja se vijorila nad svijetom, u Božjim rukama, u naručju naše domovinske svetosti.

I tako nedužno… I tako plaho… Ranjivo i krhko… bijaše udareno ognjenom palicom krvnika!

“I sve je to laž, laž grozna, ni crna ni bijela!”

Govorili su nam još nekada stari, da je čovjekova riječ ko’ trulo lišće na kišne dane. Bila je to itekako trula riječ. No ne samo riječ. Bila je to i sudbina naših Hrvata! Trulo obećanje koje nam je ostavljeno na pragu ’91. Padala je kiša! Listopadska, prva jesenja kiša. Sa sobom donijela je krikove, plač, plamen i žalost. Bio je dovoljan jedan treptaj oka. Samo jedan treptaj! i Krvnička je palica udarala po nedužnim ljudima. A ljudi su bili ljudi! Otac je na polju redio zemlju dok je majka u kući slagala pogaču. Sestra se s bratom igrala lovice. Baka im se smijala dok su djedovi u brdima radili na lozi. Ulica kraj ulice, kuća do kuće i ljudi koji su živjeli za budućnost i slobodu. I bila je dovoljna samo jedna palica da se sve to sruši. Jednom kada je udarila, čovjek više nije bio čovjek. Ljudi više nisu bili ljudi!

Tutnjale su hrvatske planine. Svaki je kamen cvilio pod teškim čizmama crnih ljudi, a gore su proplakale nad ranjenim vojnicima što su branili naše ljude. Branili su naša polja! Naše ulice i kuće! Našu budućnost! Našu slobodu!

Gušila nas je tuđa laž. Postali smo samo tiha igra tamnih sjena ljudi koji su nam lagali, koji su nam tajili tajne. Čuvali su nam tajne prave slobode! I koliko god naše planine bile jake, nisu uspjele zaštititi Široku Kulu.

Pazi, ne otvaraj vrata!

Dani su prolazili, a strah je bio sve veći i veći! Oblaci dima prekrivali su zlatno Sunce, a na ulicama je bila jezovita tišina, gdje koji pucanj ili jauk psa. Izgubila se svaka čovječnost! Na ulicama Široke Kule nije bilo ničega. Trava je požutjela! Drveće je izgubilo svaki list!

Nasred glavne ceste stajala je oglasna ploča, a na njoj poluizgoreni list s natpisom:

Zabranjeno kretanje od kuće u krugu od 300 metara.

Zabranjeno kretanje po ulicama.

Zabranjeno je paljenje šibica i cigareta.

Odlazak u krevet u 17 sati.

Izlazak iz kuće zabranjen u periodu od 17 sati do 7 sati ujutro!

Usto, bio je crvenim markerom nacrtan veliki uskličnik!

“Mama, mama, zašto ne smijem otvarati vrata?” mala su djeca bila radoznala. Kako su samo mogli gledati djecu u oči? Kako su ih samo mogli držati zatvorene kao neke zločince u njihovim kućama? Pa, to su samo djeca, zaboga!

Očaj je grizao svakoga čovjeka, pa tako i prvu žrtvu ovoga masakra.

Nekoliko trenutaka prije zalaska sunca. Stariji gospodin, bez žene, bez djece, nije mogao izdržati pa je otvorio vrata. Iz obližnjih kuća susjedi su vikali iz svega glasa: “Pati, ne otvaraj vrata!” Čovjek je koračao sve brže i brže, a nakon nekoliko trenutaka trčao je. Gledao je izvan sela! Gledao je prostranstvo! Gledao je u slobodu! … Pucanj! Čovjek je pao na asfalt kao jabuka sa stabla!

Tišina.

Sve se preokrenulo. Nastao je potom žamor. Crni ljudi počeli su dolaziti kao mravi na ulice i upadati ljudima u kuće. Nastala je vika. Krikovi! U nekim se kućama čuo pucanj. Prvi! Pa drugi! Treći… Odvodili su ljude na ulici. Nastala je kolona, ​​grupa ljudi koja je tamo bespomoćno stajala i čekala sljedeći potez. Crni ljudi okupili su se oko njih, a nakon toga slijedi naredba: “Za nama. Smjesta!”

U jednom mahu ljudi s ulice, bili su natrpani jedan na drugome u zaključanim kućama i podrumima.

Opet je nastala tišina. Ljudi u kućama jedva da su disali, ne bi li čuli što će se dalje dogoditi.

Nakon duge i mukotrpne tišine čuo se samo povik: “Pali!”

Ove noći Svarožiću, čuvaj moju majku

Nastao je opći kaos. Ljudi, zaključani u kućama prepunim minama i zapaljivim sredstvima vapili su pomoć. Krikovi na sve strane! Lupanja po zidovima! Razbijanja prozora! Ljudi su bespomoćno gledali kako im se plamen približava, au drugim kućama. Ljudi su samo nestajali!

U tom žamoru jedna je djevojčica od trinaest godina odvukla mamu u kut sobe u kojem se nalazio veliki ormar. U tom kutu još nije bilo plamena. Djevojčica je grlila mamu i govorila joj: “Bojim se!” Majka ju je gledala prepukla srca i tješila ju: “Sve će biti uredu! Hoćeš da ti nešto ispričam?” Nakon što joj je djevojčica kimnula majka je počela pričati: “Nekoć davno postojao je jedan mitološki bog, koji se zvao Svarožić i koji je jako volio vatru, da se čak i igrao njome. Kažu da se jednog dana toliko zaigrao da je i sam postao vatra. Tako da se ne moraš bojati! A ako se bojiš vatre, ja sam tu uz tebe!” Djevojčica je zbunjeno gledala majku koja je sada već drhtala od straha jer je znala da nema izlaza, ali je prihvatila majčinu priču te ju je zagrlila i viknula: “Onda, ove noći Svarožiću, želim da čuvaš moju mamu!” Obje su se nasmijale, a zatim nestale u plamenu.

Živi smo? Živi smo!

Plamen je utihnuo. Neki su se sakrili na tavane. Neki su se sakrili u šupe. Preživjeli ovu strahotu! Opet ona nemilosrdna tišina, no ovoga puta nitko se nije trudio da ju prekine. Čuo se ponegdje samo neki jauk od opeklina, ali opet je bilo tiho. Čekali su u podrumima ne bi li dobili neki znak da mogu slobodno izaći. Neki znak nade. Bilo što! Starica je prišla jednom mladiću i upitala ga je: “Jesmo li živi?” Na što je mladić odgovorio: ” Živi smo! U isti mah u podrume su uletjeli crni ljudi i počeli pucati. Nemilosrdno! Pakleno! Metak za metkom! Ljudi su plakali i vapili za pomilovanjem ali crni ljudi su samo pucali i pucali. Sve je bilo krvavo! Od mirnoga sela ostala je užarena, zadimljena, krvava, suzama natopljena cesta…

Troje civila uspjelo je pobjeći iz podruma, no bili su odmah prostrijeljeni. Njihova tijela odvezli su se u jednu staju koja je još gorjela!

Kuće, blago, polja, životinje, ljudi!

Sve je progutala vatrena palica srpskih agresora.

Sudbina

Ostalo je nedovršeno pismo jednog tinejdžera. Ostao je nezaliven vrt jedne domaćice. Ostao je nezabijen čavao jednoga majstora. Ostala je nepročitana bajka jedne djevojčice…

Gledajte što ste učinili. Gledajte! Ostala je samo laž!

Na kraju krajeva, samo su mrtvi vidjeli kraj rata. Oni koji su silom odsječeni od sudbine su se spasili. Rat je pakao! Prepun nestvarnosti. Drugi ljudi, tuđa zemlja, skrivena lica, tajne. To nije mir! I kada bismo ponovo cijenili vrijednosti mira, cijenili bismo ih kroz dječje ruke i meke poljupce onih voljnih.

NE ZABORAVITE ŽRTVE ŠIROKE KULE!

NE ZABORAVITE ŽRVTE DOMOVINSKOGA RATA!”