Eugen Juriček: Ako se manji prašuma rješava pošumljavanjem, zašto ne bismo istu metodologiju primijenili u podmorju?

LAQOthon je nagradni natječaj na temu održivosti, koji okuplja ambiciozne pojedince, tehnološke inovatore, poduzetnike, stručnjake i sve ostale koji vjeruju da tehnološka rješenja mogu život učiniti boljim.

U nešto manje od mjesec dana trajanja, na natječaju je pristiglo više od 250 prijava.

Eugen Juriček, univ. backc. oec., manager u kulturi s položenim državnim ispitom za zvanje konzervator – restaurator, izumio je način za “pošumljavanje podmorja”, uz to i finalista LAQUOthon-a.

Što su oceanske pustinje? Imamo li ih u Hrvatskoj?

Oceanske pustinje su dijelovi oceana u kojima se nailazimo na golo tlo, na mjestima gdje je ranije bujao život.

Često ih nazivamo “mrtvim zonama”, a njihovu pojavu povezujemo s porastom dušika u vodi uzrokovanim onečišćenjem, dotokom otpadnih voda i porastom temperature vode uzrokovane globalnim zatopljenjem.

Globalno zatopljenje uzrok je koji je doveo do toga da u oceanima ima najmanje kisika u posljednjih 50 godina. Opadanje broja planktona, koji stvaraju prvu kariku podmorskog hranidbenog lanca, te smanjenje njihove hranjivosti i nutritivne vrijednosti, dovode do domino učinka koji utječe na cijeli eko-sustav, kako u moru, tako i na kopnu. Znanstvenici upozoravaju da broj „mrtvih zona” alarmantno raste – ove godine pokriva čak 250 tisuća četvornih kilometara.

Ti se podaci dobivaju putem satelitskih slika nastalih mjerenjem klorofila u foto-planktonu po kubnom metru vode.

Nažalost, činjenica od koje ne možemo pobjeći jest da mrtvih zona imamo iu Jadranu. Sam sjeverni rub Jadrana, bazen koji obuhvaća hrvatsko, slovensko i talijansko more, uvršten je među 405 svjetskih „mrtvih zona” .

„Mrtva zona” u Jadranu nastala je u prvom redu zbog talijanske rijeke Po. Kroz nju se u više slijevaju tone i tone gnojiva bogatog dušika iz umjetnih gnojiva, koje završavaju u rijeci zbog okolnih poljoprivrednih regija, ali i zbog industrijskih centara i velikih gradova, poput Trsta, koji u more ispuštaju otpadne vode.

Koliko je hrvatsko zagađenije?

Iako se Jadransko more doima čistim (možda i jest jedno od najčišćih, ali ga to i dalje ne čini čistim), prava istina jest malo drugačija.

Središnji dio Jadranskog mora ponekad je ozbiljno onečišćen i uljnim mrljama veličine između 100 metara i 108 četvornih kilometara, koje prate linije plovila.

Nadalje, masovni turizam i divlja odlagališta otpada, nikako ne doprinose očuvanju Jadrana. Osim kanalizacije, komunalnog otpada, građevinskog otpada i raznih ostalih ispusta u more, tu su i buka i svjetlost kao faktori onečišćenja. Projekt The Fish Gear utvrdio je da među otpadom u Jadranu ima najviše predmeta poput stakla, metala i gume (80-95%), plastičnih boca, stiropora, i ogromne količine opušaka.

Kada doma petkom jedemo ribu, nismo svjesni da kao prilog jedemo mikro-zrnca plastike.

Evidentan problem su kanalizacija i otpadne vode, ne samo iz Hrvatske nego i iz okolnih zemalja. Također, ogroman dio otpadne plastične ambalaže dolazi Neretvom iz BiH.

S ekološkog gledišta, uz navedena klasična zagađenja, posebno zabrinjava upotreba pridnenih povlačnih mreža – tzv. koća, koje nesumnjivo devastiraju podmorski okoliš, doslovnim „struganjem” svega s morskoga dna.

Zakon je to donekle ograničio, ali ako pogledamo zakon, jasno je da takav oblik zakona pogoduje uništavanju Jadrana, što je apsurdno. Iskusni ribiči ističu da u Jadranu gotovo da više nema ribe te da je u priobalju narušena kompletna bioravnoteža. Kažu da “ribljeg fonda” na nekim područjima gotovo da i nema, a na kopnu, izuzimajući otoke, nema više od 500 metara netaknute obale. Više od 200 istraživača zatražilo je trajnu zabranu pridnjenog koćenja jer je više od 90% resursa Jadrana iscrpljeno, a vidljiva je i velika šteta cijelom ekosustavu.

Navedene činjenice ukazuju na činjenicu da bi daljnje dopuštanje korištenja pridnenih koća, neminovno moglo dovesti samo do još drastičnijeg kršenja zakona i uništavanja našeg podmorja.

Od kuda ideja za projekt?

Kada sam prvi put u jednom razgovoru s kolegama čuo za termin „mrtve zone”, probudio me interes za tu problematiku – s obzirom na moj konzervatorsko-restauratorski background.

Nekom logikom, gotovo se sve može popraviti. Ako se manji prašuma rješava pošumljavanjem, zašto ne bismo istu metodologiju primijenili u podmorju? Kada je umjetnina u lošem stanju, restauriramo je, ali se isto tako brinemo da restaurirana umjetnina ima mikro klimatske uvjete, koji će spriječiti njeno ponovno propadanje. Bez tog rada na daljnjem održavanju i očuvanju restaurirane umjetnine sam zahvat ne bi niti imao smisla, zar ne?

Inspiracija je stigla od olupina potonulih brodova, potopljenih na morsko dno. Bentos se hvata za ono za što se ima uhvatiti. Ako danas pogledate olupine brodova, vidjet ćete da su s prolaskom vremena postale prave oaze života. Od algi, koralja pa sve do raznih malih i velikih vrsta riba koje su u olupinama našle stanište i zaštitu od većih grabežljivaca.

Naravno, ne mislim na potapanje brodova, već na pokretanje start-upa koji bi omogućio postavljanje dobro osmišljenih elemenata na morsko dno, koji bi omogućili i rast algi koje nam daju kisik i bilo stanje – Zaštita za manje morske organizme. Time će se povećati njihova biomasa, što će posljedično utjecati na ukupnu biomasu morskog ekosustava.

Kroz istraživanje u suradnji s kolegama biolozima, došli smo do zadovoljavajućih rezultata glede strukture – oblika i materijala samih elemenata koji bi se spuštali na morsko dno, njihovu optimalnu trajnost i naravno, ekološku prihvatljivost. Jedno od najznačajnijih rješenja je kombinirana upotreba reciklirano-prešanog pamuka i vapnenca.

Kako će se nastaviti raditi na projektu? Ima li nekih zainteresiranih investitora ili nečeg sličnog?

Sve dok ne finaliziramo proizvod, nismo namjeravali započeti okupljanje potencijalnih ulagača u projektu, no što ne znači da nismo otvoreni za kontakte, prijedloge i uključenje svih zainteresiranih. Dapače, s obzirom na visoke cijene svih faza istraživanja, samo je ideja besplatna. Prva prilika i otkrivanje projekta bio je na Bug future show-u, u sklopu nagradnog natječaja LAQOthon, za najbolje zelene ideje, gdje je projekt ušao u finale od 250 prijava, što je samo po sebi veliki uspjeh. Zato se i ovim putem zahvaljujem žiriju na ulasku u finale, ne samo ovog projekta, nego i ostalih fantastičnih start-up-ova, od kojih će bar s jednim sigurno biti započet i suradnja.

Projekt će se svakako nastaviti razvijati, a nadamo se i prepoznavanju od strane investitora kako bi uistinu i zaživio