Obnovljivi potencijali: Ima se, može se, a ne ide

Do kraja 2024. godine, prema nacionalnom planu oporavka i otpornosti, Hrvatska ima obvezu izgraditi novih 1500 megavata elektrana na obnovljive izvore energije. Ako institucije idućih mjeseci ozbiljno ne ubrzaju i donesu sve potrebne propise, to će biti nemoguće

Prijelaz na obnovljive izvore energije i potpuni odmak od fosilnih goriva posljednjih je godina cilj svih europskih zemalja, pa samim time i Hrvatske. Dok se vladajući kontinuirano hvale koliko je pomak Hrvatska učinila u tom segmentu, postavlja se pitanje koliko smo zapravo obnovljivi i kako stojimo u odnosu na ostatak svijeta u zelenoj tranziciji.

Obnovljivi izvori energije, kaže energetski stručnjak i docent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Ninoslav Holjevac, u Hrvatskoj, povijesno gledano, oduvijek su imali velik udio u proizvodnji električne energije. To je izravna posljedica velikog broja hidroelektrana iu posljednjem desetljeću većeg porasta udjela vjetroelektrana.

Prema podacima Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja koje je iznio Holjevac, cilj utvrđen Direktivom o promicanju korištenja energije iz obnovljivih izvora i Strategijom energetskog razvoja RH za 2020. bio je postignut 20 posto udjela u bruto neposrednoj potrošnji, a ostvareno stanje za tu godinu iznosilo je 31 posto. Nadalje, za električnu energiju za istu je godinu cilj bio postići 35 posto iz obnovljivih izvora energije, a ostvareno je ukupno 53,8 posto. Za grijanje i hlađenje cilj je bio 20 posto, a ostvareno je 36,9 posto, a za promet cilj je bio 10 posto, a ostvareno je 6,6 posto.

Kako navodi Holjevac, samo nekoliko zemalja Europske unije imalo je veći udio obnovljivih izvora u bruto neposrednoj potrošnji. Udio u potrošnji električne energije bio je iznimno visok zahvaljujući proizvodnji iz hidroelektrane, ali i dijelom zbog vjetroelektrane te ostalih obnovljivih izvora energije.

– U prometnom sektoru Republika Hrvatska poput još nekoliko zemalja nije ostvarila zacrtani cilj koji je bio obvezujući za sve zemlje članice. Tu je i dalje dominantna upotreba fosilnih goriva, a uz biogoriva i bioplin u dekarbonizaciji tog sektora osobito je važna uloga električne energije – govori Holjevac, dodajući da je zato važno da njezina proizvodnja dolazi iz ekološki prihvatljivih izvora te da Hrvatska i dalje nastavi smanjivati ​​svoje emisije stakleničkih plinova.

Kako navodi, prosječne emisije CO₂ bile su 142 grama ugljika po kilovatsatu 2021., a prosjek za EU je 249 grama po kilovatsatu.

Razočaravajući podatke

Iste su podatke iznijeli iu udruzi Obnovljivi izvori energije Hrvatske gospodarske komore te istaknuli da je 2021. instalirana snaga svih postrojenja za proizvodnju iz obnovljivih izvora energije iznosila 1323,2 megavata i da je najveći njezin dio odnosi na vjetroelektrane (987 megavata), instalirana snaga solarnih elektrana iznosi samo 138,3 megavata.

– Posljednji je podatak porazan uzme li se u obzir golem potencijal koji Hrvatska ima na tom polju, kao i da su mnoge zemlje EU-a s mnogo manje sunčanih sati posljednjih godina instalirale znatno više solarnih elektrana – poručuju iz udruge i navode da prema podacima BP-ova izvještaja Statistički pregled svjetske energije i žara Hrvatska po stanovniku dobiva samo 37 kilovata na godinu iz solarne energije, a npr Nizozemska čak 25 puta više.

Posljednjih godina europske su zemlje značajno napredovale u segmentu solarnih panela, pa je tako prema podacima udruge OIE HGK 2008. godine samo jedan posto električne energije u EU proizvedeno iz ovog izvora, a 2021. taj je udio porastao na 15,1 posto. U Hrvatskoj je, pak, udio proizvodnje električne energije iz solarnih panela manji od jedan posto.

– Zbog nedovršenog zakonskog okvira Hrvatska od 2015. do 2021. sporo napreduje u povećanju obnovljivih izvora energije. U tom je razdoblju udio OIE-a u ukupnoj potrošnji energije povećan za samo 2,3 postotna boda, a od 2009. do 2015. povećan je s 23,6 na 29 posto, odnosno za 5,4 postotnih bodova – poručuju iz udruge, dodajući pritom da podatke za drugu polovinu 2022. pokazuju da je Hrvatska je bila treća najveća uvoznica električne energije u Europi.

Sva sreća u hidroenergiji

Kako je to potvrdio i Holjevac, Hrvatska je danas potvrdila uvoz više od pola ukupnih potreba za energijom, što se primarno odnosi na naftu (80 posto) i plin (67 posto). Udio uvezene električne energije iznosio je 32 posto, ali taj je postotak dvostruko manji ako se u proizvedenu energiju uračuna hrvatski dio proizvodnje NE-a Krško.

– U kumulativu dobrih pokazatelja dugujemo velikom udjelu hidroenergije, no ako detaljno pogledamo solarne elektrane kao područje na kojemu možemo vrlo brzo, u idućem trogodišnjem razdoblju, znatno rasti, onda zasad svakako zaostajemo za Europskom unijom. No taj trend nije vidljiv i podaci Hrvatskog operatora distribucijskog sustava, na koji su sada priključene sve solarne elektrane, pokazuju da je rast u posljednje dvije godine zamjetan, ali i dalje mnogo manje nego što je mogao biti – poručuje Holjevac.

Neovisno o tome, nedavno je u Zagrebu održan sastanak predstavnika inicijative P-TECC, usmjerene na jačanje transatlantske energetske solidarnosti za energetsku tranziciju i sigurnost. Nazočili su i predstavnici Vlade koji su istaknuli važnost Hrvatske u energetskom povezivanju ovog dijela Europe. Ne, može li Hrvatska postati regionalno energetsko središte?

– To svakako možemo biti kada je u pitanju električna energija, ali proizvedena iz obnovljivih izvora energije, jer drugog resursa nemamo, ni ugljena ni plina, a od tih fosilnih goriva proizvodi se sve manje električne energije. Naš najveći problem je što smo na početku Europske unije s instaliranim kapacitetima novih obnovljivih izvora po glavi u posljednjih deset godina – poručuje generalni direktor tvrtke Acciona Energia Aljoša Pleićdodajući da Hrvatska sada ima sreću što u statistiku ulaze hidroelektrane stare više od pola stoljeća pa se zahvaljujući tome visoko drže na rang-listama prema udjelu korištenja obnovljivih izvora energije u neposrednoj potrošnji.

Najveći problem

Pleić također tvrdi da se više ne možemo oslanjati na zastarjelu infrastrukturu, one su naše potrebni novi kapaciteti, i to poglavito vjetroelektrane i solari kao nešto što je primjenjivo po cijeloj Hrvatskoj, ali i ostale lokacijske specifične tehnologije kao što su geotermalni izvori i biomasa. On je potvrdio da je Hrvatska neto uvoznica električne energije, a naglasio je i da se još od donošenja prvog zakona o obnovljivim izvorima energije 2016. gotovo ništa ne događa jer nedostaju podzakonski propisi.

– Prije godinu i pol dana doneseni su novi zakoni koji reguliraju to područje, ali Ministarstvo opet kasni s donošenjem podzakonskih akata pa se projekti ne mogu realizirati. To je najveći problem – kaže Pleić, objašnjavajući da se stalno najavljuje pa odgađa.

Prema nacionalnom planu oporavka i otpornosti Hrvatska ima obvezu izgraditi 1500 megavata do kraja 2024. godine.