Već na samu pomisao da u podrumskoj prostoriji policije sjedite prikopčani na poligrafu može vam skočiti puls i ubrzati se disanje, ali što zapravo mjere detektori laži – postoji li način da ih pobijedite?

Premda malo tko (?) među vama ima bogatih iskustava iz svoje kriminalne prošlosti ili sadašnjosti, manje-više svi smo u detektivskim filmovima, kriminalističkim serijama ili barem u „Simpsonima“ vidjeli kako se koristi detektor laži. Najjednostavnije rečeno, detekcija laži je proces u kojem policijski službenici pridaju “loš momak“ na aparatu za poligrafsko testiranje i prijateljski mu savjetuju neka pri odgovaranju na pitanja nipošto ne laže, jer da će ljudi koji provode test sigurno vidjeti iz rezultata testa. Samo nekoliko (desetaka) sati potom, oznojenog ispitanika se ili eliminira s popisa sumnjivaca ili ga se kandidira za daljnje iznuđivanje priznanja na temelju rezultata dobivenih iscrtavanjem nekakvih cik-čak linija na pokretnoj papirnoj vrpci.

Ali, jesu li ti rezultati zaista točni? Pa… ne baš.

Prije svega, važno je napomenuti da detektori laži (poligrafi), zapravo uopće ne otkrivaju laži. One mjere tjelesne psihofiziološke reakcije koje mogu izazvati na tjeskobu, nervozu ili strah nastale tijekom pokušaja obmane pri davanju odgovora na – ovo je vrlo važno napomenuti – nestandardizirana psihološka pitanja. Dakle, stroj služi za mjerenje fiziološki odgovor na pitanjaali što taj fiziološki odgovor zaista znači – to je u potpunosti stvar subjektivne interpretacije i iskustva ispitivačaosobe koja prati kako će ispitanik reagirati u trenutku kada je suočen sa „škakljivim“ pitanjima.

Kako funkcioniraju poligrafski testovi?

Poligrafi mjere i nadziru tri stvari: disanje, krvni tlak/otkucaje srcaja znojenje (mjerenjem vodljivosti, tj. električne vodljivosti površine kože). Na sudionicima se spajaju tri vrste senzora: pneumografija (pletizmografska elastična traka oko prsa) mjeri disanje, manšeta za krvni tlak se prate otkucaji srca i tlak, a elektroda pričvršćene na vrhove prstiju mjere znojenje.

Ako se nađete na poligrafskom testiranju, tijekom postupka će se od vas prvo tražiti da odgovorite na takozvana kontrolna pitanja. Ta početna pitanja nisu vezana za razlog zbog kojeg se nalazite u poligrafskoj sobi, nego služe za „baždarenje“ poligrafa, odnosno za procjenu osnovnih vrijednosti vaših fizioloških reakcija na samo ispitivanje. Baždarenje se sastoji od kombinacije dvije vrste pitanja: jedno su ona na koja ljudi o sebi odgovaraju dajući „vjerojatne laži“, a drugo su pitanja o „prethodnim lažima“, koja se temelje na pretpostavci da su svi ljudi barem nekada u životu činili prekršaje, npr. prelaskom ceste kroz crveno na semaforu ili nečim sličnim, ali će na takva pitanja izgovarati vjerojatnu, tzv. „nevinu laž“ jer se želi prikazati poštenim, što se kombinira s takozvanim „optužujućim relevantnim pitanjima“: na primjer, ako vas ispituju kao osumnjičenika u slučaju pljačke banke, pitanje će glasiti jeste li ikada ukrali bilo što (naravno da jeste, makar čokoladicu iz špajza kad ste bili dijete).

Nakon što se baždarenjem utvrdi koliko ste u osnovi nervozni zbog samog poligrafskog postupka (a tko ne bi bio?), slijedi glavni dio ispitivanja tijekom kojeg će vam biti postavljena pitanja izravno vezana uz optužnicu: „Jeste li vi vozili kada se službeni automobil županije zabio u kuću?!“ ili „Kada se zbog ljetnog vremena budu vraćali satovi, hoćete li vratiti sve Rolexe iz svoje kolekcije??!?“.

Poligraf će nacrtati krivulje (nekada su to radili pisači s tankom tintom na pokretnom papiru, danas je sve elektronika, ali princip je isti) koji grafički prikazuju promjene na vašem psihofiziološkim reakcijama: ako vam se otkucaji srca ubrzavaju, ako zadržavate dah ili ubrzano dišete prije odgovora ili se počnete znojiti. A potom će te obrasce vaših reakcija na inkriminirajuća pitanja ispitivač usporediti s vašim reakcijama na obična, baždarna pitanja i odgovore. Povremeno će među ta „teška“ pitanja biti ubačeno neko neutralno, baždarno pitanje, kako bi se provjerila stvarna razina vaših fizioloških reakcija.

Naposlijetku, ako ste tijekom davanja odgovora na glavnu, „relevantna“ pitanja većinom pokazivali „živčane“ reakcije, padate na testu i slijedite daljnju obradu od strane ljubaznih neobrijanih detektiva u zgužvanim košuljama i razvezanim kravatama, s .357 magnumom zataknutim u opasač pod oznojenim pazusima i dahom koji zaudara na loš burbon i nedostatak zubne paste.

Postavljanje živčane letvice na pravu visinu

Teško je dati odgovor o tome što zaista znače vaše tjelesne reakcije koje su registrirane tijekom procesa poligrafije, a osim toga taj odgovor nije jednoznačan za sve ispitanike. Ovdje pravilo „Jedna veličina odgovara svima“ ne vrijedi, Točnije, jedino pravilo je da pravila – nema.

Upravo u toj činjenici nalazi se temelj na kojem možete izgraditi svoju taktiku za varanje na poligrafu. Jer, ako na baždarna pitanja (kod kojih se kao odgovor očekuju „vjerojatne laži“) reagirate češće i češće od baždarnog prosjeka, ispitivač će pretpostaviti kako ste prirodno nervozan tip osobe, skloni jakim fiziološkim reakcijama na ispitivanje čak i ako ste posve nevini. Shodno tome, vaša poligrafska „letvica živčanosti“ će već u startu biti postavljena na visoku poziciju, a poligraf će nakon takvog baždarenja ubuduće znatno više ignorirati vaš ubrzani puls, disanje i znojenje.

Naravno, odmah je moguće shvatiti probleme koji se mogu pojaviti kod takve vrste ispitivanja gdje se osnovna razina fizioloških odgovora na pitanje određuje subjektivno i proizvoljno. Osim toga, tu je i jedna najvažnija činjenica: ne postoje znanstveni dokazi o postojanju nekakve tipične reakcije na laganje, nekog standardnog obrasca ili skupine fizioloških odgovora. Lupanje srca i znojenje dlanova zaista mogu biti znak da ste nervozni i uplašeni jer ste krivi – ili bi jednostavno moglo značiti da vas strastveno uzbuđuje osoba koja provodi test: u oba slučaja se mogu pojaviti identične psihofiziološke reakcije.

Oskudni dokazi o pouzdanosti

“Skoro puno više istraživanja u području znanstvene psihologije i fiziologije nije osiguralo nikakve dokaze da bi poligrafsko testiranje moglo imati visoku točnost i pouzdanost”, kaže se u američkom izvješću. Nacionalne akademije za znanost, inženjerstvo i medicinu iz 2003. godine. „Znanstvena istraživanja poligrafije nisu do sada uspjela razviti niti testirati teorije o tome koji temeljni psihološki i fiziološki čimbenici uzrokuju reakcije opažene na poligrafskom ispitivanju“.

Dakle, na detektoru laži možete imati fiziološku reakciju kao da ste zaista učinili ono za što vas optužuju, ali u dlaku (iu kapljicu znoja) istu takvu reakciju možete imati jer se nalazite u policijskom pritvoru, optuženi za nešto što uopće niste zamišljali učiniti. Poligraf ne može razlikovati osjećaj krivice od placebo-efekta kojega sam uzrokuje. Jednostavno, poligrafija ne mjeri vašu iskrenost nego vaš strah, koji može biti prisutan iz brojnih razloga, od kojih većina uopće nisu kažnjivi po zakonu. Poštena osoba može biti nervozna unatoč davanju istinitih odgovora, a nepoštena osoba možda uopće nije uzbuđena i uplašena, jer može recimo biti sociopatosoba koja u načelu jako dobro skriva činjenicu da jeste sociopat.

U izvješću iz 2003. također stoji da postoje znanstveni dokazi da društveni pripadnici stigmatizirana skupinakao i osobe za koje ispitivači pretpostavljaju krivnju (zbog negativnog halo efekta) mogu pokazati emocionalne i fiziološke reakcije na poligrafu koje su identične reakcije koje se očekuju od pravih krivaca. Primjeri stigmatiziranih skupina uključuju Etničke manjinesuočene s rasizmom; primjerice, u jednoj američkoj trogodišnjoj analizi koja pokriva razdoblje između 2015. i 2018., zabilježena je pet puta veća vjerojatnost da će za isti zločin biti uhićeni crnci nego bijelci. A ako dolazite na poligrafski test znajući kako je sustav već unaprijed protiv vas i kako ćete morati biti daleko više uvjerljivi na testiranje nego vaš bijeli sugrađanin da bi vas se smatralo nevinim sve dok se ne dokaže krivnja… itekako ćete se naživcirati i oznojiti.

Dobar dan, jeste li za jedno testiranje?

Danas većina psihologa i znanstvenika poligrafsko testiranje smatra kontraverznim, stoga najviše što ne postoje kvalitetna istraživanja koja bi mogla potvrditi njihovu korisnost, a povrh toga – kao što ćemo uskoro pokazati – lako ih je prevariti, pa ih stoga ne bi trebalo smatrati pouzdanim. A ipak – jer se u životu obično događaju svakakve čudne stvari – može se dogoditi da se zateknete kao ispitanik na poligrafskom testiranju: unatoč nedostatku dokaza koji govore u prilog pouzdanosti poligrafije, još uvijek koriste službe za provođenje zakona, ali i neki poslodavci (npr. .pri zapošljavanju u policiji i vatrogascima) za provjeru kandidata u Sjedinjenim Državama ja Ujedinjenom Kraljevstvuda nabrojimo samo neke primjere.

Istina, zakon u većini slučajeva kaže kako na testiranje poligrafom ne možete biti prisiljeni, osim ako niste pod sudskim nadzorom. Osim toga, hoće li rezultati vašeg poligrafskog testa biti prihvaćeni kao dokaz na sudu ovise o lokaciji: primjerice, u SAD-u je američki Vrhovni sud odluku o tome hoće li ih dopustiti kao dokaz galantno prepustio lokalnim jurisdikcijama, pa o tome svaka savezna država ima svoje pravilo.

Srećom, pošto poligrafski test ne mjeri istinu nego registrira neke od tjelesnih reakcija (koje potom interpretiraju osobe koje provode test), trik za pobjeđivanje detektora leži u tome da u ključnim trenucima testiranja svoje tjelesne reakcije treba – simulirati. Ovo zvuči teže nego što zaista jest, jer s nekoliko dobro tempiranihznojenja ja stezanja anusa (da, dobro ste pročitali: anusa; čitajte dalje ako želite znati detalje) vjerojatno ćete posve uspjeti u tome da vam rezultati ispadnu zbrkani i besmisleni svakome tko iz njih pokušava bilo što suvislo zaključiti.

Dišite, lažite i nanesite si bol

Kao prvo, tijekom postavljanja uvodnih, kontrolnih pitanja, trebali biste poremetiti proces baždarenja poligrafskog testa. Jer kao što smo već spomenuli, što više negativnih reakcija imate na baždarna pitanja u uvodnom dijelu testa, to ćete svoju „ljestvicu iskrenosti“ podići na višu razinu u glavnom dijelu testa; poligraf će vas smatrati iskrenijim nego što zaista jeste. Da biste to postigli, trebali biste na uvodna, kontrolna pitanja reagirati na neuobičajene i neočekivane osnovne fiziološke odgovore kako biste natjerali poligraf da učini pogrešna očitanja. Kako postići?

Autori knjige „Laži o detektorima laži“, George Maschke jaGino Scalabrini kažu da biste tijekom baždarnih, kontrolnih pitanja trebali namjerno ubrzati disanje, a kada postavite pitanje na koje se očekuje vaše laganje („Jeste li ikada poželjeli ženu svog najboljeg prijatelja i?“ – „Ma neeee, gdje bih ja to?“), savjetuju da biste zaista trebali lagati i povrh toga još i snažno pokrenuti fiziološke reakcije kakve se očekuju kod laganja. Primjerice, ugrizite se za jezik. U filmu „Oceanovih trinaest” jedan od poligrafskih ispitanika skrivao se u cipelama kojima se ubada u nogu u ključnim trenucima davanja lažnih odgovora (nemojte to činiti, od tog filma američka policija redovito zahtijeva da skinete cipele tijekom testa).

Mislite na punicu i stisnite šupak

Kako biste se tijekom kontrolnih pitanja pojačano znojili, možete razmišljati o mučnim i strašnim stvarima (npr. o zagorjelom nedjeljnom ručku kojega morate pojesti kod ženinih roditelja) ili alt ernativno, u mislima rješavajte komplicirane matematičke probleme.

Što učiniti s pulsom i krvnim tlakom? I za njih postoji rješenje, za kojega se možete obratiti svom dobrom, starom, pouzdanom prijatelju – anusu. Čmaru. Šupku.

Ovaj neobičan savjet dolazi od Doug Williams, bivšeg policajca iz Oklahomea, koji je tijekom svoje karijere obavljao brojna poligrafska ispitivanja, sve dok na temelju svojih dugogodišnjih iskustava s detektorom laži nije postao skeptičan prema toj tehnologiji i naposljetku odlučio o tome javno kritički progovoriti. Stavljajući samoga sebe u ulogu, ispitanik je vrlo brzo naučio kako tijekom testiranja može kontrolirati svoje disanje, ali dugo vremena nije mogao dokazati kako učinkovito kontrolirati svoj puls, krvni tlak i znojenje.

Do rješenja je došao nakon opuštenog druženja uz pivo i nevezanog razgovora s prijateljima koji je za smanjenje stresa kao terapijski postupak koristio pomalo bizarnu tehniku ​​stezanja i opuštanja analnog sfinktera, mišića kojega inače relaksiramo pri velikoj nuždi, a stišćemo se kada ne želimo da nam sadržaj crijeva pobjegne prije nego stignemo do prostorije u kojoj se to obavlja. Izravno iz puba Williams se uputio do svog poligrafa, priključio se na njega i pokrenuo testiranje, a onda snažno stegnuo svoj analni sfinkter kao da očajnički pokušava zaustaviti žestoki napadaj nagona na dijareju, proljevno pražnjenje crijeva. ja gle! – poligraf je odmah zabilježio prekrasan, posve prirodan fiziološki odgovor u vidu porasta pulsa, ubrzanog disanja i promjene galvanskog napona na koži koja označava pojačano znojenje.

Sve je u vašoj glavi

Dakle, ako želite prevariti poligraf i naživcirati ispitivače zbrkanim zapisima svojih fizioloških reakcija na ispitivanje, trebali biste na prvom, baždarnom dijelu testa proizvesti niz vrlo nervoznih reakcija na posve obična pitanja i tako „upaliti sve lampice“ na poligrafu: dišite ubrzano i nervozno, nanesite si bol, misli na mučne stvari, stisnite anus iz sve snage…

Nakon što ste tim postupcima poremetili baždarnu razinu poligrafa, tijekom drugog, stvarnog dijela testa dolazi vaše vrijeme za opuštanje i meditativno koncentriranje na smireno disanje. Čak i ako na neko od nezgodnih pitanja u tom dijelu testa imate blago povišen fiziološki odgovor, vaš trud kojeg ste uložili u podizanje razine živčanosti tijekom baždarnog dijela testa trebao bi se isplatiti, jer ste tada na najobičnija, nevina pitanja već imali znatno jače fiziološke odgovore .

U zaključku svoje knjige, Maschke i Scalabrini vam poručuju: „U mentalnom smislu trebali biste biti posve mirni, jer morate biti svjesni da rezultati testiranja potpuno ovise o vama, a ne o znanju i vještini ispitivačkog tumačenja poligrafskog zapisa.“

A ti, ako ikad završiš na poligrafu, javi nam jesmo li ti uspjeli pomoći da se nevin izvučeš iz nevolje i hladnokrvno šepajući pobjegneš iz policijske postaje, baš kao uobičajeni osumnjičeni Keyser Söze.

Više o temiIzvor:Bug.hr