Hrvatima otkrila strašnu istinu o Černobilu, htjeli su je uhititi

Jedna od najvećih svjetskih katastrofa prije 37 godina pogodila je svijet. Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil je 1986. promijenila naše živote, a sjajna serija HBO-a ‘Černobil’ pobudila je novi interes za tu katastrofu. Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenjen na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjeloruša još živi u području s povišenom radijacijom. U velikom feljtonu čije nastavke svakog dana objavljujemo na portalu 24sata otkrivamo tko je prvi u Jugoslaviji prekinuo šutnju o katastrofi, kako su se građani tada morali ponašati da bi izbjegli posljedice zračenja, kako se u atmosferi katastrofe odvijao svakodnevni život (poput natjecanja Eurovizije), zašto su tržnice bile prazne, kako je počela havarija u elektrani, zašto su Sovjeti sve pokušali zataškati i kako je Zapad otkrio što se zaista zbilo te kobne noći. Požari, kako smo mogli vidjeti proteklih dana, i desetljećima kasnije haraju tom regijom zbog čega strah od posljedica katastrofe ne prestaje.

*Feljton je originalno objavljen na 24sata.hr u svibnju 2019. godine.

Kobna noć u Černobilu

Nije eksplodirao reaktor. To je nemoguće. Zapalio se samo poklopac. Nema mjesta za paniku. Govorio je to noćnoj smjeni u kontrolnoj sobi nuklearne elektrane Černobil Anatolij Djatlovzamjenik glavnog inženjera.

POGLEDAJTE VIDEO:

Noćnu smjenu tog 26. travnja 1986. vodio je Aleksandar Akimov. Morali su napraviti redoviti test na reaktoru br. 4. Testiranje je počelo u 1 sat, 23 minute i četiri sekunde iza ponoći. Samo 41 sekundu nakon početka testa Akimov i Leonid Toptunov, inženjer koji je bio zadužen za rad reaktora, znali su da je nešto pošlo po krivu.

– Gori reaktor br. 4!, rekli su AkimovuValerij Perevozčenko ja Vjaćeslav Bražnik koji su radili u halamama s parnim turbinama i dojurili u kontrolnu sobu. Akimov je odmah i sam otišao u halu s turbinama kako bi se i sam uvjerio da je izbio požar.

– Zovi ih sve, sve ih zovi! Gori između reaktora 3 i 4 – Akimov je odmah pozvao vatrogasce.

Dvadesetak minuta nakon požara prve vatrogasne jedinice stigle su do reaktora.

– Vidjeli smo nekakve krhotine koje su se sjajile. jedan vatrogasac,Miša, udario je nogom komad, a neki su ih primili u ruke. Ubrzo su počeli vrištati od boli. Vatrogasci koji su se popeli na vrh reaktora nikad se nisu vratili – rekao je vozač vatrogasac Grigorij Kmel.

POGLEDAJTE VIDEO

Zbog testa simulacije nestanka struje, sigurnosni sustavi i sustavi reguliranja snage bili su isključeni. Nakupljanje i pritisak pare izazvali su eksploziju suše koja je podigla poklopac od 1000 tona. Samo nekoliko sekundi nakon prve eksplozije odjeknula je ona puno veća, koja je raznijela cijeli reaktor br. 4, izbacila krhotine grafita oko reaktora te je u potpunosti otkrila jezgru. Radijacija je počela izlaziti u zrak.

U eksploziji je istog trenutka poginuo Valerij Kodemčuk, mehaničar zadužen za vodene pumpe. Njegovo tijelo pronašli su kolege Valerij Perevozčenko ja Vjaćeslav Bražnik koji su radili u halama s parnim turbinama. Međutim, nikad ga nisu izvadili. Ostalo je zauvijek zatrpano kod zloglasnog reaktora br. 4.

U Zagrebu traju pripreme za 1.maj

U 1200 kilometara udaljenom Zagrebu tog 26. travnja većina zaposlenih planirala je kako se vikend spojiti s 1. majem i nadolazećim vikendom, kao što je to bio običaj u bivšoj Jugoslaviji. Te godine 1. svibnja padao je u četvrtak pa se lako mogao spojiti is 28., 29. i 30. travnja, a onda na to još dodati petak 2. svibnja i vikend iza toga. Meteorolozi su najavili toplo i sunčano vrijeme pa je većina planirala odlazak u prirodu, izlete i na roštilj. Svi koji su ujutro krenuli u kupnju mesa, luka i salate nisu slutili da će se od prvoga provoda na otvorenom morati odustati zbog opasnosti od zračenja.

– U ponedjeljak 28. travnja svaki sat vremena smo očitavali brojke te smo uočili da u okolišu raste koncentracija joda 131, što je pokazatelj da negdje postoji problem s nuklearnim postrojenjem – prisjeća sedr. Zdenko Franićznanstveni savjetnik u Jedinici za zaštitu od zračenja na Institutu za medicinska istraživanja u Zagrebu.

Koža im je bila crna, kroz odjeću je probijala krv

Ni stanovnici Pripjat, grada u kojem su stanovali zaposlenici elektrane Černobil, nisu znali što se zbiva iako su čuli detonaciju te u daljini vidjeli da nešto gori. U Pripjatu je živio i vatrogasac Vasilij Ignjatenko sa svojom ženom Ljudmila. Ignjatenko je među prvima došao do elektrane i kolegama je gasio vatru, ali nisu znali da je reaktor otvoren te da će za nekoliko dana umirati u nezamislivim bolovima, kao i radnici u elektrani zaduženi za sustav hlađenja.

Akimov je zapovjedio radnicima da ručno otvore ventile na sustavu za hlađenje reaktora. Telefonske linije unutar elektrane bile su prekinute, sve su morale osobno dojavljivati. Djatlov je, s druge strane, zapovjedio Aleksandra Kudryatseva ja Viktor Proskuryakovpočetnici koji su tek učili raditi, otići u središnju dvoranu i ručno inicirati uranjanje upravljačkih šipki u reaktor kako bi ga ugasili.

Kurdjatsev i Proskurjakov su se za to morali popeti na 36. razinu platforme postavljene oko reaktora, ali su po dolasku vidjeli da je ta razina uništena. Stajali su iznad otvorene jezgre reaktora.

Po povratku u kontrolnu sobu njihova koža bila je crna od radijacije, a kroz radnu odjeću već je probijala krv. Doza radijacije koju su dobili dok su stajali iznad jezgre bila je fatalna. Ona je ubila i vatrogasce na vrhu reaktora koji su dobili zadatak da odozgo gase požar. Kurdjatsev i Proskurjakov su u panici objašnjavali kako su od njih ostala samo vatrogasna crijeva.

Međutim, zamjenik glavnog inženjera Djatlov im i dalje nije vjerovao.

– Vi ste u krivu. Eksploziju je izazvalo miješanje vodike i kisika u rashladnom spremniku. Reaktor je netaknut – tvrdi Dyatlov.

U to je Djatlov uvjeravao i glavnog inženjera Nikolaj Fomin i direktor elektrane Viktor Brjukanovviše menadžere, koji su bili zaduženi za rad nuklearne elektrane.

– Sve je u redu. Gori rezervoar za hlađenje. Nema opasnosti jer mjerači ne pokazuju opasne razine radijacije – govorio im je Djatlov. Fomin je s Djatlovim naredio da se u reaktoru nastavi upumpavati voda. U međuvremenu, Djatlov je izašao izvan pogona kako bi reaktor promovirao izvana. Tamo je uočio rasuti grafit, ali je i dalje bio uvjeren da jezgra reaktora nije eksplodirala.

Brjukanov je nakon toga zakazao krizni sastanak pripjatskog odjela Ministarstva unutarnjih poslova o “nesreći manjeg razmjera”, kako je tvrdio, samo sat vremena nakon eksplozije. U tom trenutku je krenula politika zataškavanja.

U Hrvatskoj je zabilježena radijacija, ljude je uhvatio strah

Sovjetske zavjere šutnje odlično se sjeća Miroslav Lilićbivši urednik tadašnjeTelevizije Zagreb.

– Vijest o katastrofi teško je prodrla do javnosti Rusi su je držali pod strogim embargom, ali ne možete, jasno, takvu havariju dugo držati kao tajnu. Ubrzo, nekoliko dana nakon havarije, počela su nagađanja da se tamo nešto dogodilo, što se dogodilo. Tek nakon par dana doznalo se da je nuklearka otišla k vragu. A onda su Rusi i službeno priznali što je bilo. Javnost je bila jako uznemirena. U Hrvatskoj je zabilježen rast radijacije. Gradovi su neko vrijeme bili pusti. Ljude je uhvatio strah – rekao nam je Miroslav Lilić.

Samo dva mjeseca prije katastrofe, ministar energetike i elektrifikacije sovjetske Ukrajine Vitalij Skljarov tvrdio je da je katastrofa nemoguća.

– Vjerojatnost za topljenje jezgre je jedan naprema 10.000. Reaktori su sigurni i pouzdani, nadziru ih tri sigurnosna sustava – rekao je Skljarov.

Danima nakon havarije u nuklearni svijet nije znao ništa jer je ruski režim držao medije pod čvrstom kontrolom, a vrh vlasti u Moskvi ocijenio je da bi vijest o takvoj katastrofi mogla imati političke oštre posljedice. Kremlj je naredio ‘zavjet šutnje’. Iako je Sovjetski savez o svemu šutio, ubrzo su se počeli paliti alarmi diljem Europe.

Šveđani su prvi otkrili da se nešto događa u Ukrajini u njihovoj nuklearnoj elektrani Frosmark. Jedan od zaposlenika izlazio je iz WC-a i prolazio kroz detektor zračenja koji se iznenada iznenada uključio. Inženjeri isprva nisu znali o čemu se radi. Instrumenti za očitavanje zračenja radili su besprijekorno i nisu detektirali nikakvo zračenje koje izlazi iz njihove elektrane.

Vrlo brzo, djelatnik je otkrio da detektor uočava zračenje na njegovim cipelama. Daljnjim detektiranjem i mjerenjem otkrili su da radijacija dolazi iz smjera Sovjetskog saveza. Vrlo brzo su obavijestile švedske vlasti, koje su potom obavijestile kolege u Europi. U sve se uključio i SAD sa satelitskim snimkama i istina je izašla na vidjelo. Radijacija u ogromnom oblaku dolazi iz Černobila. Dok su Sovjeti šutjeli, europske zemlje poduzele su velike mjere predostrožnosti, zabranili izlazak iz kuće, odlazak djece u školu…

Radio 101 prvi u Jugoslaviji objavio je vijest o katastrofi

zagrebačkiRadio 101 je prvi u Jugoslaviji objavio podatke o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. Bilo je to 28. travnja, dva dana nakon katastrofe.

Alica Baumantada je bila voditeljica Laboratorij za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. Na austrijskom radiju čula je vijest o nesreći te potvrdila da su i mjerenja u Zagrebu pokazala znatna odstupanja. Informacije je, zahvaljujući kćeri koja je radila kao novinarka, objavila na Radiju 101 i upozorila građane da zatvore prozore i ne izlaze, jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radioaktivnog zraka s mnogo joda koji se veže za štitnjaču.

Nakon što je Alice Bauman objavila vijest, pozvali su je iz vrha tadašnje vlasti i zatvorili je zbog prekoračenja vlasti. Ali vijest je već bila vani, u očima javnosti, i shvatili su da bi gašenje bilo kontraproduktivno.

– Naša tadašnja šefica, dr. Alica Bauman, čula je na austrijskoj televiziji vijest o nuklearnoj nesreći i odmah smo posebnu pažnju posvetili mjerenju radioaktivnosti. Brojke su išle prema gore, pa je dr. Bauman odlučila obratiti se medijima. Mi smo u Institutu na sastanku jednoglasno podržali te stali iza njezine odluke da medijski stupi. Dala je javno priopćenje i savjet svim ljudima da izbjegavaju zadržavanje vani, kao iu posve zatvorenim prostorijama. Vladala je tada dosta kompleksna situacija. Dr. Bauman je bila u kontaktu s pojedinim političkim strukturama i najavila im je izlazak u javnost, nije se dala pokolebati. A nakon što je javno nastupila, više se ništa nije moglo kritikovati – kaže dr. Zdenko Franić, dodajući da je politika tada htjela sakriti neke informacije, kako u drugim državama tako i kod nas.

No ovdje su ipak imali nešto manje manevarskog prostora, budući da ih je preduhitrila dr. Bauman, koja je zbog svega otrpjela kritike. Nakon tog istupa, sjeća se dr. Franić, nije više bilo većih problema i vlast je slušala mišljenje struke.

Vlast u Moskvi i dalje se pravila da se ništa ne događa. Sovjetski ministri šefa partije servirali su ublaženu verziju incidenta.

Oko četiri sata 26. travnja tadašnjeg generalnog tajnika Komunističke partije Sovjetskog saveza Mihail Gorbačov probudila je zvonjava telefona.

– Nema mjesta za paniku. Zapalio se rezervoar za hlađenje, vatrogasci gase požar. Razina radijacije je mala i nije toliko opasna – izvijestili su ga njegovi ministri.

Pozivu je prethodio sastanak odjela Ministarstva unutarnjih poslova u P ripjatu i stranačkog odbora. Brjukanov, koji je bio i direktor elektrane, nakon sastanka s predstavnicima o svemu je obavijestio zamjenika ministra za nuklearnu energetiku, a potom i nekoliko drugih ministara koji su o svemu obavijestili Gorbačova. Građani Sovjetskog Saveza živjeli su u neznanju dok se radijacija širi područjem oko Černobila…

>>> Kraj prvog nastavka

Najčitaniji članci

Odaberi temu koju želiš pratiti Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku