Europa gubi na političkoj i ekonomskoj snazi ​​već dugo, no zbivanja posljednje tri godine tu su činjenicu potpuno ogoljela. Stoga je nekako logično razmišljati o privlačenju regije Zapadnog Balkana pod svoje skute. S druge strane, riječ je o ekonomski prilično slaboj regiji, pa je pitanje ne bi li više regija bila uteg nego ekonomski adut. Koji prilično naginje Rusiji.

Tko koga više treba, kakav je scenarij regionalnoga, ratnog i globalnog raspleta pitali smoAleksandar Vlahovićpredsjednik Saveza ekonomista Srbije i organizator najvećeg regionalnog foruma Kopaonik Business Forum.

Forum je regionalne i suradnje regije opći je cilj. U vremenu u kojem se istodobno odvija bitka za novu globalnu premoć i proces deglobalizacije, je li to nužno, besmisleno, dobro, loše ili…?

– Regionalna suradnja treba biti prioritet za male zemlje kao što su naše regije. Naša su tržišta mala, nedovoljno izazovna za ozbiljnu stranu ulaganja, posebno za takozvane flag investitore, a samo otvaranjem granica, omogućavanjem slobodnog protoka robe, kapitala i ljudi čitava regija može postati zanimljivija. Istina je da je od vremena covida, pa i prije, na djelu deglobalizacije, isticanje kapaciteta velikih europskih kompanija iz Kine.

također je očito da trgovinski rat između SAD-a i Kine još uvijek traje i nema naznaka da će se bitno promijeniti u skoroj budućnosti. Ne, već na WEF-u u Davosu ove godine čuli su se stavovi o potrebi reglobalizacije, jer usporavanje svjetske trgovine može ozbiljno ugroziti globalni rast u idućim godinama.

A u toj reglobalizaciji potrebno se “ujediniti” barem regionalno. Kako geopolitički i ekonomski pozicionirati regiju u ovim novim previranjima?

– Regija Zapadnog Balkana obuhvaća pet zemalja plus Kosovo. Dakle, ne računajući Ukrajinu i Moldaviju to je preostali prostor koji nije dio EU. Tu postoje različite inicijative poput Berlinske i inicijative Otvoreni Balkan, a zajedničko im je to što postoje ujednačiti regulatorni okvir, osnažiti institucije, olakšati prometno povezivanje i eliminirati infrastrukturni jaz, pospješiti ekonomsku suradnju i ukloniti granice kao ključne prepreke koje pokušavaju povećati konkurentnost gospodarstva koja izvoze u EU. Problem je što su te inicijative politički sukobljene.

Inicijativu Otvoreni Balkan pokrenula je Srbija uz potporu Sjeverne Makedonije i Albanije, dok Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina odbijaju biti dio procesa. Posljednje tri zemlje podržavaju berlinsku inicijativu koju je pokrenula njemačka vlada 2014. godine. U korijenu svih problema, nažalost, leži politika i, rekao bih, uskogrudni stavovi političkih grupacija na vlasti. Gospodarstvenici vape za slobodnim protokom robe, kapitala i ljudi.

Uz sve to nameće se i (skupa) tema održivosti. Koliko je to sada kada smo na rubu, ako ne svjetskog onda barem novog Hladnog rata, smisleno?

– Pa, možemo reći da smo na rubu nuklearne katastrofe s kojom nam se svako malo prijeti. Iz tog je kuta sve besmisleno. Osobno ne mislim da smo na pragu hladnoga rata, vjerujem da će se nakon ovog sukoba u Ukrajini redefinirati geopolitička karta svijeta, ali uz nastavak ekonomske suradnje. Stoga je smisleno govoriti o održivoj ekonomiji i posebno o otpornosti pojedinačnih ekonomija u kriznim vremenima, jer na taj način možemo prepoznati slabosti i definirati mjere s ciljem podizanja mehanizama zaštite.

Ključno je pitanje kako će se Srbija, kao najveća regionalna ekonomija, plasirati u ovim preslagivanja svjetskog poretka. Poruke i postupci predsjednika Vučića trenutno vas svrstavaju uz Rusiju. Gdje je tu europska orijentacija kojoj Srbija još uvijek pripada i kojoj teže i privrednici i gospodarstvenici?

– Nadam se da smo naučili lekciju iz 1989. godine, kada smo na ovim našim prostorima prespavali pad Berlinskoga zida. Podsjetit ću i vas i vaše čitatelje da je Jugoslavija te godine dobila poziv da bude prva zemlja punopravna članica EU iz istočnoga bloka. Da je bilo više razuma, a manje nacionalističkih strasti, siguran sam da bismo sada bili među deset najrazvijenijih zemalja Europe. Apsurd je da ste se, primjerice, borili za nacionalne granice, monetarnu i fiskalnu suverenost, a sada kao veliki uspjeh slavite ulazak u eurozonu, brisanje granica prema Schengenu, djelomično prepuštanje monetarne neovisnosti Europske središnje banke, au budućnosti će se to vjerojatno odnositi i na fiskalnu suverenost.

Ulazak u Schengen velik je uspjeh za Hrvatsku, no to ne može sakriti činjenicu da je Hrvatska u eurozoni na početku razvoja te da demografska slika zemlje nije nimalo sjajna. Sve ovo što sam rekao još više vrijedi za Srbiju. Nadam se i vjerujem da će moja zemlja jasno staviti do znanja da je europski put jedini mogući put političkog i ekonomskog razvoja te da ovoga puta neće biti ponovljena greška iz prošlosti.

Nitko ne može predvidjeti tijek rata, no gdje će Srbija/regija is kime biti nakon njega? To znači kako se nadate da će nakon rata, kada god on završi, Srbija biti uz EU? S kakvim ekonomskim pretenzijama i izgledima?

– Bude li Srbija povlačila pametne političke poteze vezane i za sporazum o Kosovu i za odnos s Rusijom, siguran sam da će uslijediti godine velikog rasta i snažnog rasta. Ako smo u prošloj, ratnoj godini uspjeli privući 4,4 milijarde eura stranih ulaganja i približiti se investicijskom rejtingu, mogu reći da će nakon geopolitičke krize rezultati biti znatno bolji. Europski investitori sele kapital iz Kine na bliže i sigurnije destinacije, to je šansa Srbije i taj se proces već događa. Što je potrebno? Pa jasno usklađivanje s EU i nastavak reformi koje su precizno definirane agendom kretanja prema EU.

S druge strane, u ovom sukobu i rađanju novoga poretka EU gubi poziciju treće svj

Više o temiIzvor: Leadermedia.hr