Restrukturiranje duga ne štiti izvoznike sirovina od naglih oscilacija cijena

Svijet je usred dužničke krize. Procjenjuje se da se 61 tržište u nastajanju i gospodarstvu u razvoju, što je gotovo treća zemlja članica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), suočava s poteškoćama u servisiranju duga.

Jedan od glavnih izazova s ​​kojima se suočavaju zemlje u razvoju pogođenim dugovima jest da ostanu osjetljive na vanjske šokove kao što je nestabilnost cijena nafte.

Neiskorišteno tržište
Primjerice, pretpostavimo da MMF podržava sporazum o restrukturiranju duga u kojem vjerovnici pristaju na veliki otpis, a zadužena zemlja pristaje ojačati svoj proračunski saldo. Čak i ako su ove mjere dovoljne da stabiliziraju omjer duga zemlje u BDP-u danas, izgleda da nepredvidljivi šok ugrozi njezinu dužničku poziciju u budućnosti zabrinjavajuće su velike.

Većini afričkih gospodarstava cijene sirovina predstavljaju najveći izvor neizvjesnosti. Primjerice Angola, Čad i Nigerija oslanjaju se na izvoz nafte. Gospodarstvo Zambije ovisi o cijeni bakra, Etiopija je osjetljiva na promjene u cijeni kave, a izvozom Gane dominiraju nafta, zlato i kakav.

To znači da fluktuacije na tržištu sirovina mogu izazvati kao u njihovim financijama, čineći čak i restrukturirani dug neodrživim. Pad cijene izvoznog proizvoda za 50 % mogao bi značiti povećanje omjera duga prema izvozu zadužene zemlje za 50 %.

Srećom, postoji potencijalno rješenje ovog problema. Izdavanjem duga koji je denominiran u smislu cijene određene sirovine, umjesto u dolarima ili drugim valutama, odnosno izdavanjem obveznica otkupljivih za sirovine, izvoznici bi se mogli zaštititi od volatilnosti tržišta.

Zambija bi, primjerice, mogla izdati obveznice denominirane u bakru, a Angola bi mogla izdati obveznice denominirane u nafti. Ako cijene tih proizvoda padnu i dovedu do pada prihoda od izvoza, omjer troška duga automatski će pasti, izdvajajući nagli porast njihova omjera duga i izvoza.

Međutim, zemlje dužnici koje izvoze sirovine oprezne su po pitanju njihova usvajanja, djelomično zato što se tvorci politike boje da neće biti dovoljno potražnje ulagača.

Ali postoji neiskorišteno tržište. Zrakoplovne tvrtke i elektroenergetske tvrtke osjetljive su na nestabilnost cijena sirovina i imaju razloga kupovati naftu i naknadno je prodavati nadajući se porastu njezine cijene.

Slično tome, proizvođači elektronike moraju se zaštititi od fluktuacije cijena bakra, proizvođači čokolade moraju se zaštititi od povećanja cijene kakavovaca, a proizvođači čelika moraju se zaštititi od povećanja cijene željezne rude.

Naravno, tvrtke koje se žele zaštititi od rizika cijena sirovina ne žele se nužno izložiti kreditnom riziku, kao recimo, Čad. Tu bi mogli upasti multilateralni zajmodavci.

Svjetska banka ili neka druga financijska institucija (možda kineska državna banka) mogla bi denominirati zajmove zemalja poput Čada, Angole i Nigerije u nafti umjesto davanja zajmova u dolarima ili eurima, pomažući u stvaranju tržišta obveznica koje se mogu otkupiti robom.

Prednost je transparentnost
S obzirom na to da Svjetska banka ljubomorno čuva svoju bilancu i trostruki A rejting, ne želi se izlagati riziku oscilacija na tržištu nafte. Ali nudeći ulagačima visoko ocijenjenu obveznicu Svjetske banke povezanu s, recimo, referentnim indeksom cijena nafte, mogla bi savršeno nadognaditi svoju kolektivnu izloženost tržištu nafte.

Slično tome, zemlje koje izvoze kakav, zlato, kavu, željeznu rudu i druge sirovine mogle bi dobiti kredite od institucija poput Svjetskih banaka denominirane u smislu cijena sirovina koje izvoze. Svjetska banka, koja djeluje kao posrednik, mogla bi tada taj rizik prenijeti na privatno tržište.

Zrakoplovne tvrtke i tvrtke proizvođača čokolade, koje se ne bave ulaganjem, ne moraju nužno izravno imati obveznice Svjetske banke otkupljive za sirovine. Fondovi za omeđivanje rizika ili drugi financijski posrednici mogli bi kupiti obveznice i prenijeti rizik sirovina na tržište rokica.

Zrakoplovne tvrtke i tvrtke proizvođača čokolade tada bi mogle zauzeti drugu stranu terminskog ugovora, omeđivši tako svoju izloženost sirovinama pod boljim uvjetima nego što to mogu sada. Na taj bi način sve strane – zajmoprimci, posrednici, tržište ročnica i krajnji kupci – mogle izbjeći izloženost neželjenom riziku.

Iako ova ideja nekima može zvučati donkihotovski, obveznice otkupljive za sirovine trebale bi biti prihvatljivije od obveznica povezanih s BDP-om,