Tijekom istraživanja priče o posvajanju i uhićivanju osmero hrvatskih državljana posjetili su Zambiju i tamo pokušali saznati što više detalja
U Zambiju sam otputovao sredinom siječnja, dok je niži sud još odlučivao o tome hoće li pustiti hrvatsku osmorku da se brani sa slobode. Vidio sam ih tamo, pred zatvorima, dok su ih prepraćali iz jednog otvorenog dijela u drugi, skriven iza masivnih vrata. Taj prljavi glorificirani kokošinjac nije pogodan za držanje najgorih kriminalaca, a kamoli četiri para koji se, u trenutku pisanja ovoga teksta, šest mjeseci nakon uhićenja na afričkom aerodromu napokon pakiraju i spremaju za povratak kući, zajedno s posvojenom djecom.
Tad još nije bilo govora o Pernaru i pernarima, nije bilo sasvim jasno zbog čega se ljudi zadržavaju iza rešetaka ni zašto hrvatska diplomacija tako jalovo pokušava tražiti bolji tretman za njih. Društvene mreže standardno su ispoljavale terabite mržnju u eter. Pokušao sam, s kolegama i kolegicama iz drugih redakcija, izvući što više konkretnih i argumentiranih informacija o ovom zbunjujućem slučaju, ali su zambijski odvjetnici, tužitelji i relevantni sugovornici bili hermetički zatvoreni.
Foto: Noel Sichalwe/24sata
Sjećam se, nekako sam se uvalio u ured tužitelja zaduženog za slučaj. Nakon uzaludnog ispitivanja i moljakanja za uvidom u optužnicu, tužitelj je nazvao nekoga i izvijestio ga da su ga posjetili hrvatski novinari i tražili dokumentaciju o slučaju. Tad sam bio siguran, a bila je sigurna i fotografkinja, da smo s druge strane linije čuli termin “nacionalni interes”. Nakon poklapanja slušalice pitao sam tužitelja što je u ovom slučaju od nacionalnog interesa, ali on me uvjeravao da sam pogrešno čuo. Ispratio nas je i zatražio pitanja mailom, na koji nikad nije odgovorio. Taj isti čovjek kasnije će prihvatiti Pernara kao svjedoka.
Sličan scenarij odvijao se is obranom. Odvjetnik Kelvin Silwimba uspješno je manevrirao između prostora suda izbjegavajući pitanja. Ipak, u jednom trenutku sam ga stisnuo između dvije sobe, a on mi je neslužbeno rekao da upravo ispituju jamce za Hrvate. Po dvojicu za svakog optuženika. Pokušavaju riješiti “kupus” koji je nastao s isteklim vizama koje se ne mogu obnoviti iz zatvora. Kvaka 22. U sudnicu nismo smjeli s fotoaparatom, a pušenje u dvorištu suda bilo je zabranjeno, doslovno pod prijetnjom puškom.
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL
Istovjetan tretman me dočekao u Imigracijskom centru, gdje mi je čelnik objašnjavao da od njega neću dobiti nikakvu informaciju. Za to vrijeme sa zida nas je gledao njegov uokvireni portret u svečanoj uniformi. Ista situacija i sa šefom policije koji mi je ležerno pokazao vrata čim sam rekao zašto sam tu. Ni službenica za informiranje iz Lusake nije dala ništa, izuzev službenih fraza koje su bile poznate od uhićenja. Za to vrijeme osmorka je i dalje čekala u onom kokošinjcu.
Dobivam neslužbene informacije, često oprečne i teško dokazive. Ne objavljujemo ih, dijelom jer objavom ne želimo ugroziti sigurnost optuženika, dijelom jer zvuče kao znanstvena fantastika. Jednom kad se situacija smiri i ako uspijem doći do čvrstih dokaza, možda ih objavim.
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Ipak, frustracije nisu bile uzaludne. Boravak u Zambiji omogućio mi je kontakte koji su me naposljetku spojili s biološkim roditeljima jedne posvojene djevojčice. Nakon niza detaljnih provjera, koje su uključivale uvid u kongoanske dokumente o posvajanju, uvid u rodni list djevojčice, osobne dokumente roditelja, fotografije s djetetom i hrvatskim parom, pismenu i telefonsku komunikaciju, kao i višekratne video pozive, objavili smo njihovo svjedočanstvo. Rezolutno su nam tvrdili da su dijete svojevoljno dali na posvajanje kako bi mu omogućili bolju budućnost, negirajući ikakvu trgovinu ljudima ili novčane transakcije. Htjeli su svjedočiti na zambijskom sudu u korist Hrvata, ali nitko ih nije pozvao. Do danas mi nije jasno zašto. Ostao sam u povremenom kontaktu s njima i izvještavao ih o tijeku slučaja.
U međuvremenu, svjesni ozbiljnosti situacije i uvjereni da nešto moraju poduzeti, počeli su istupati i članovi obitelji optužene hrvatske osmorke. Objašnjavali su pozadinu i motivaciju parova koji su namjeravali posvojiti djecu, pokušavajući razjasniti da se ne radi o trgovcima ljudima. Za to vrijeme, dok sam s kolegicama i kolegama trčao po Ndoli i povlačio svaki službeni rukav, u Hrvatskoj je bujala iracionalna mržnja, pogonjena najplićim političkim i ideološkim gorivom. U nadolazećim mjesecima, kako se slučaj razvijao i napredovao na višoj sudskoj instanci, čija se priča na društvenim mrežama počela nalikovati na maliciozni cirkus. Nadajmo se da će se sad situacija smiriti, ako ništa drugo, za dobrobit te djece.
Odaberi temu koju želiš pratiti Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
Više o temiIzvor: 24sata.hr
