Tko je vlasnik elektronskog implantata ugrađenog u mozak pacijenta?

Nakon što je bankrotirala Neurovistatvrtka koja je dizajnirala, proizvodila i ugrađivala eksperimentalne moždane implantate namijenjene liječenju teških slučajeva epilepsijamorala je prije nekoliko godina svoje uređaje ukloniti iz mozgova pacijenata kojima su bili implantirani, unatoč tome što je kod nekih od njih taj oblik terapije uspješno funkcionirao i značajno poboljšao kvalitetu života.

Ovo je priča o pacijentici kojoj je možda implantat značajno poboljšao kvalitetu života, no potom je nenadano suočena s gubitkom elektroničko-računalne naprave s kojom se psihički, tjelesno i emotivno povezala.

Moždani usadak koji najavljuje epileptički napadaj

Najeksplicitniji primjer apsurdnog ishoda bankrota tvrtke Neurovista je priča Obred Leggett, Amerikanke kojoj je prije više od 40 godina dijagnosticirana teška kronična epilepsija, kada je bila u dobi od 3 godine. Prema navodima iz teksta objavljenog u nedavnom izdanju časopisa Stimulacija mozgakod Rite su tijekom života iskušane raznovrsne opcije liječenja – od nebrojenih antiepileptičkih lijekova u obliku monoterapije ili raznih kombinacija, ketogene dijete, elektrošokova i kirurških zahvata, ali nije uspjela učinkovito kontrolirati njezine učestale napadaje epilepsije koje su ometali u normalnom životu – socijalnim aktivnostima, školovanju, kretanju i komunikaciji.

Ne, u svojim kasnim četrdesetima, dragovoljno se javila kao “pokusna jedinka” za testiranje nove eksperimentalne terapije implantabilnim elektroničkim uređajima tvrtke Neurovista, kojoj je tada (nakon uspješnih pretkliničkih rezultata na laboratorijskim životinjama) upravo odobreno provođenje kliničkih pokusa na ljudima-dragovoljcima. Neurovistin uređaj, moždani implantat koji funkcionira kao sučelje mozak-računalo (sučelje mozak-računalo, BCI) imao je za cilj putem mikroelektroda usađenih u mozak registrirati tipični obrazac neuralnih mikroelektričnih signala koji javljaju nadolazeću epileptičku epizodu i upozoriti pacijente prije početka napadaja, kako bi na vrijeme mogli primijeniti preventivnu dozu antiepileptičkog lijeka i tako spriječiti napadaj.

Premda se na ljudima rezultati kliničkih ispitivanja Neurovista-implantata kod većeg broja dragovoljaca-pacijenata nisu pokazali posve uspješnim, Rite Leggett je bio u onoj skupini ispitanika kod kojih je implantat profunkcionirao vrlo dobro: na vrijeme je signalizirao nadolazeći napadač, što je pacijentici davalo dovoljno vremena da uzme adekvatnu dozu profilaktičkog lijeka klonazepamkoji je potom spriječio pojavu napadača.

Gašenje tvrtke, isključivanje implantata

Zahvaljujući učinkovitosti Neurovista, učestalost epileptičkih napada kod Rite se izrazito smanjila: od skoro svakodnevnih, napadači su se prorijedili na samo dva do tri mjeseca, a potom ih više uopće nije bilo, kako je u svom izvješću naveo tim neurologa i psihologa koji su pratili učinkovitost tog BCI-uređaja tijekom i nakon njegove kliničke primjene.

Nažalost, zbog brojnih tržišnih i investicijskih fluktuacija, tvrtka koja je proizvodila taj uređaj i provodila njegovu ugradnju i kliničko ispitivanje izgubila je početne izvore prihoda namijenjenih daljnjim testiranjima i unaprijeđivanju, kao i financiranju skupa ali nužnog redovitog programskog i hardverskog održavanja implantata, pa je proglasila bankrot. , te je svako daljnje kliničko ispitivanje Neurovišta prekinuto, kako je službeno navedeno „…zbog financijskih ograničenja“.

Kako nakon prestanka rada tvrtka više nije imala tko kontrolirati i održavati funkcioniranje moždanog implantata, nadzorna liječnička komisija koja je pratila provođenje kliničkog testiranja naložila je iz razloga zdravstvene sigurnosti pacijenata kirurško odstranjenje, eksplantacija svih do tada ugrađenih uređaja, pa tako i onoga koji se nalazio u mozgu Rite Leggett.

Ne, pravi problemi su za Ritu započeli tek nakon eksplantacije, koja je učinjena u tehničkom smislu besprijekorno i bez neželjenih nuspojava. Naime, vrlo brzo se pokazalo da Neurovista nije samo odlično kontrolirala Ritinu epilepsiju, u potpunosti eliminirajući prethodnu čest i teške napadaje, nego je imala jako pozitivan mentalni utjecaj na Ritu, dajući joj psihološki stimulativan osjećaj potpune kontrole nad njenom bolešću. Nakon što je tijekom postupka gašenja tvrtka od Neuroviste-u-stečaju primila rješenje o prekidu ispitivanja i nalogu za eksplantaciju uređaja, pokušala se preko odvjetnika izboriti za odobrenje da se implantat može zadržati u svom mozgu ili dobiti pravo na ugradnju novoga… ali sve je bilo bezuspješno. .

Prekid simbioze čovjeka i stroja

Rješenje liječničkog tima koji je bio sastavni dio stečajne komisije bio je zakonodavno jače od uloženih žalbi njenog odvjetničkog tima: tvrtka Neurovista je ugašena, Ritin implantat odstranjen, a nijedan sličan klinički pokus ni uređaj nije na raspolaganju da nesretnoj Riti zamijeni ovaj bez kojeg je ostao. .

To što su se uskoro nakon eksplantacije – kako je i bilo za očekivati ​​– vratili česti i nenajavljeni napadači, za Ritu je bio samo dio novonastalih poteškoća. Jer sada, nakon eksplantacije i uklanjanja uređaja, ona tvrdi kako osjeća da je pretrpjela tešku i nenadoknadivu psihičku ozljedu. „Kada sam ostala bez svojih implantata, to je za mene bio početak teškog razdoblja tugovanja i depresije”, rekla je timu istraživača koji su pratili daljnji tijek zdravstvenog stanja pacijenata kojima su uređaj eksplantirani. „Ostao mi je težak, tužan osjećaj da sam izgubila nešto meni vrlo drago i dragocjeno, nešto što se nikada ne može nadomjestiti: kao da sam izgubila dio tijela i važan dio sebe kao ličnosti.”

Bez uređaja o kojem je ovisila, Rita više ne može obavljati neke do tada normalne svakodnevne poslove, ne može voziti automobil, niti se družiti s ljudima kao što je mogla s uređajima. Psiholozi koji su je ispitivali kažu da je između Rite i implantata postojala neka vrsta simbioze čovjeka i strojapri čemu se Rita i fizički i psihički oslanjala na pomoć koju joj je implantat pružao, koristeći ga „…za povećanje vlastitih radnih, socijalizacijskih i psiholoških kapaciteta“, kako pišu u svom izvješću, te nastavljaju: „Na temelju narativa pacijentice, čini se da se ona mentalno zaustavila s uređajem u toj mjeri da su nakon eksplantacije njezina subjektivna iskustva utjelovila novu reviziju njezinog samorazumijevanja: ‘postali smo jedno‘ja’s ovim uređajima pronašla sam sebe, a bez njega ovo više nisam prava ja‘.”

Sanjaju li kiborzi o svojim zakonskim pravima?

Liječnički tim je u izvješću istaknuo i činjenicu da ovaj slučaj donosi brojna etička pitanja i razloge za zabrinutost u vezi zakonodavnih prava Svake takve „nadograđene osobe“, odnosno pacijenata-kiborga koji su medicinskim i tehnološkim putem stekli nove sposobnosti koje poboljšavaju njihovu kvalitetu života i rada, kao što je Rita ugradnjom moždanog implantata stekla sposobnost kontrole nad bolešću i time poboljšala kvalitetu svog života. Čak su se u izvješću tu situaciju usporedili s poantom SF-pripovijetke Filipa K. Dicka „Sanjaju li androidi električne ovce?“ po kojoj je snimljen film “Blade Runner“ u kojemu androidi obdareni umjetnom inteligencijom pokušavaju izbjeći vlastito uništenje nakon što su „odozgo“ stigle naredbe da ih se ukine.

„Nametnuto, neželjeno uklanjanje sučelja između mozga i računala moglo bi imati duboke egzistencijalne nuspojave (…) To sučelje je za pacijenticu bilo više od uređaja koji je eksplantiran iz njenog mozga. Tvrtka koja je ugradila implantat bi trebala biti odgovorna za postojanje nove osobe, simbiotičke jedinke koja je stvorena ugradnjom implantata u pacijenticu“, navedeno je u izvješću. „Uređaj i jeste u zakonskom smislu bio vlasništvo tvrtke, a ne pacijentice, unatoč činjenici da je ugrađen u nju i da je s vremenom promijenio način na koji je definirano njezino tjelesno i mentalno stanje. Dakle, u neku ruku, tvrtka je implantatom stvorila novu osobu. No čim je uređaj eksplantiran, ta nova osoba je mimo svoje volje naprasno isključena, ugašena, likvidirana.“

Premda je uređaj iz Ritinog mozga eksplantiran prije nekoliko godina, ona tvrdi kako se i dalje osjeća kao da je izgubila nedjeljni dio sebe. „Čim smo bili kirurški spojeni, odmah smo se zauzeli i na osobnoj, mentalnoj i emotivnoj razini. Uz pomoć znanosti i tehnike postali smo jedno. Zajedno smo napravili ono što se od nas očekivalo. Predivno smo funkcionirali kao cjelina,“ rekla je psiholozima. „Otkako je uređaj eksplantiran, više se nikad nisam osjećala tako smireno i sigurno kao što sam se osjećala s njime. Nisam više sretna, otvorena, samouvjerena žena kakva sam bila. Još uvijek sam emotivan kada razmišljam i pričam o svom uređaju. Užasno mi nedostaje osjećaj sigurnosti koji mi je pružao“.

^{Igor “Doc” Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti utemeljen na dokazima, izvan posla na klinici bavi se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, ​​crtanja računalne grafike i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka. , fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}