S obzirom na broj uvezenih radnika iz dalekih zemalja u proteklih nekoliko godina, izgledno je da će dio njih ostati, pogotovo jer su njihovi prvotni dojmovi mahom pozitivni. Domaćem stanovništvu, čiji nemali broj svoju sreću traži u nekim bogatijim zemljama, to je možda nepojmljivo, no ljudi koji dolaze kao njihove ‘zamjene‘ ovdje su uglavnom zadovoljni. Teško je u to povjerovati, ali u globalnom kontekstu Hrvatska je razvijena zemlja
Svugdje su oko nas, svih rasa, nacionalnosti, a znamo tako malo o tome tko su ti strani radnici koji dolaze u Hrvatsku, iz kojih sve razloga biraju baš Lijepu Našu i kako ovdje žive. Iako se rijetko mogu susresti na mjestima na koje mi inače izlazimo, sve češće plivaju u zagrebačkom Jarunu, na bazenima, šeću Maksimirom ili Bundekom, gdje ‘roštiljaju‘, uglavnom unutar svojih etničkih skupina. Malo-pomalo strani radnici prihvaćaju naš životni stil i, kad bi samo malo bolje govorili strane jezike, barem engleski, sigurno bismo od njih štošta mogli čuti, pa i naučiti. Barem to da naš život u Hrvatskoj i nije tako loš u usporedbi s mnogim zemljama Trećega svijeta.
Najviše stranaca viđamo u ulogama dostavljača na malim motorima i biciklima ili pak na gradilištima. Međutim, htjeli smo upoznati strance koji ne dostavljaju brzu hranu, nego rade u restoranu u kojem se poslužuju jastozi. I fast foodovima i uglednim restoranima diljem Hrvatske nedostaje radnika; tu trenutačno nema iznimaka bez obzira na prestiž, baš kao i u hotelima. Potražnja za radnicima ne poznaje zvjezdice.
Poznati hrvatki chef Marin Rendić preuzeo je prije šest godina na atraktivnoj lokaciji u Jurjevskoj u Zagrebu kultni restoran i nazvao ga Bistro Apetit by Marin Rendić. Bogato je kulinarsko iskustvo isto tako stjecao u restoranima diljem svijeta, postigao je životni san i postao cijenjeni i svjetski poznati kuhar čiji se prepoznatljiv stil očituje u spoju tradicionalne hrvatske i moderne svjetske kuhinje. Njegov je restoran na popisu preporuka u Michelinovu vodiču, a Gault&Millau proglasio ga je najboljim restoranom u Zagrebu.
Izazovna hrvatska prehrana
Kad uđete u njegov restoran, na šanku će vas dočekati simpatična i uvijek nasmijana Tajlanđanka, a u kuhinji rade dva jednako simpatična i karizmatična Nepalca. Za razliku od mnogih poslodavaca koji nisu skloni svoje radnike izlagati medijima, Rendić nam je velikodušno omogućio da, usprkos užurbanom poslu i njihovim dužnostima, porazgovaramo s njima i doznamo kako je to biti strani radnik u Hrvatskoj. Još nam je prije rekao da je jako zadovoljan njihovim angažmanom, da su vrlo vrijedni i predani poslu – za razliku od nekih naših kuhara koji nakon tri mjeseca na pomoćnim poslovima u kuhinji misle da mogu postati chefovi.
Sonam Rai i Birendra Rai, iako imaju isto prezime, nisu braća, ali obojica dolaze iz istoga nepalskog planinskog sela Obakea; ondje, kao i kod nas, ista prezimena nisu ništa neuobičajeno. Sonam ima 23 godine. Prije nego što se odvažio na dug put preko oceana, radio je kao električar u građevinskom sektoru. Birendra je pet godina stariji i nekada je bio vozač i soboslikar.
Usprkos kritikama poslodavaca da je procedura dobivanja viza za strane radnike spora, Sonam nam je rekao da su od svih zemalja na zapadu izabrali Hrvatsku jer je lakše dobiti vizu i jer je jeftinija. Na Stari kontinent obojica su došla uz pomoć posredničkih agencija, za što je svaki morao izdvojiti šest tisuća eura, što i ne zvuči tako jeftino. Kao i u mnogim pričama koje smo već čuli, taj novac skupljala je rodbina koja im je pomogla da se otisnu u bijeli svijet. Prvi posao dobili su u Zagrebu, a prije nego što su se zaposlili u Apetitu kao pomoćni kuhari, radili su nekoliko mjeseci u pekari u Donjoj Zelini.
Rendićev restoran, u kojem su se zaposlili potkraj prošle godine, bio im je općenito prvi doticaj s kuhanjem. Sonam kaže da im sâm posao nije toliko težak koliko su im izazovni bili naša prehrana i novi recepti koji se posve razlikuju od nepalske kuhinje, kojom dominiraju jela od riže. No obojica su, kako kaže, zavoljela hrvatsku kuhinju iako si kod kuće znaju skuhati omiljena jela iz domovine.
Ovdje svi imaju posao
Rendić im je unajmio stan na Pantovčaku i u njemu žive samo njih dvojica; Sonum kaže da im je smještaj dobar. Doduše, s obzirom na slabo poznavanje engleskoga, na gotovo svako naše pitanje odgovor je bio good (dobro), pa tu nije bilo prostora za nijanse, no ako se njihovi uvjeti uspoređuju s pričama koje smo čuli o neadekvatnom smještaju radnika, onda imaju razloga za zadovoljstvo.
– Budimo se oko osam ujutro i na posao, na koji dolazimo oko podneva, idemo najčešće biciklom. Katkad se vozimo autobusom ili nas pokupi šef. Radimo do navečer, najčešće do osam, ali ako su neke privatne večere, onda i dulje. Plaća nam uredno sjeda svaki mjesec. Kad ne radimo, nalazimo se s prijateljima iz Nepala koji rade neke druge poslove, poput građevinskih, poljoprivrednih, pekarskih, i razgovaramo – priča Sonam.
Njemu je omiljeno mjesto zagrebački Jarun, a Birendra voli obilaziti muzeje.
Uspoređujući Nepal i Hrvatsku, Sonam ističe kako su životni uvjeti u Hrvatskoj mnogo bolji, nema toliko jaza između siromašnih i bogatih, te da u Nepalu vlada velika nezaposlenost.
– U Hrvatskoj svi imaju posao – primjećuje Sonam.
Obojica su oduševljena klimom. To im je, kako su rekli, najveći hrvatski adut jer sad uživaju u pravoj zimi i pravom ljetu. Od cijele plaće za život si ostave sto eura, a sve ostalo šalju kući rodbini, koja im nedostaje.
Za Marina kažu da je jako dobar čovjek i vidi se da ga iznimno poštuju, kao i ostale hrvatske kolege.
Njihova kolegica iz Tajlanda Pimpitcha Siripokanont, čiji je nadimak Shampoo (šampon), idući mjesec navršava 24 godine i ima posve drukčiju životnu priču: ona ne vraća dugove u domovini, već ono što zaradi troši na život u Zagrebu i želi jednak životni standard kao lokalno stanovništvo.
Promijenila je od dolaska u Hrvatsku mnogo poslova u više gradova i puno bolje govori engleski. Nadimak Shampoo dobila je, kako nam je ispričala, još kad je bila u majčinu trbuhu jer je njezina majka tijekom trudnoće bila opsjednuta čistom kosom pa je stalno išla k frizeru. Shampoo je rođena u Bangkoku, gdje je završila studij ekonomije. Dolazi iz imućnije obitelji.
– Upravo zato što sam ekonomistica i što dobro poznajem gospodarske i političke okolnosti u Tajlandu, odlučila sam da ne želim ondje živjeti. Puno je korupcije. Moj je prvi plan bio da odem u Englesku, gdje živi dio moje obitelji, zatim u Australiju, no ondje su Tajlanđani na crnoj listi jer ih ima previše. Kolegica s kojom sam studirala, a koja ima dečka u Hrvatskoj, nagovorila me da dođem ovamo – kaže Shampoo.
Gotovo pola plaće agenciji
Imala je sreće s jednom malom tajlandskom agencijom koja joj je dolazak jednokratno naplatila samo 250 dolara, no druge agencije poslije su joj ‘jele‘ pola plaće koju bi tu zaradila. Prvi posao radila je u Šibeniku, i to kao jedini ženski poolboy u povijesti (poolboy se, inače, brine za goste kraj bazena). U Šibeniku je upoznala Tajlanđanku s kojom se sprijateljila i koja sa suprugom, Hrvatom, drži agenciju za zapošljavanje.
Prije nego što ju je prijateljica povezala s Rendićem, promijenila je još nekoliko poslova; u Podgori je, primjerice, radila kao spremačica u hotelu. I u Šibeniku i u Podgori gotovo pola plaće odlazilo je agenciji. Hrvati bi na istom poslu dobivali više od tisuću eura, a ona 600-tinjak jer je hotel najprije isplaćivao agenciju. Danas, srećom, ne radi više preko agencije.
Kad se doselila u Zagreb, radila je u pekari pa u Good Foodu te još jednom ugostiteljskom objektu koji priprema hranu za van, Plant Punku. Međutim, kako su vlasnici zatvarali lokacije, tako su Tajlanđani gubili posao. Na svakome mjestu ostajala je raditi vrlo kratko. Zatim se zaposlila kod Rendića koji je, kako je rekla, najbolji šef kojeg je ikad imala u životu. Shampoo u Apetitu radi tri mjeseca i ima, kaže, toliko toga što mora naučiti. Nema baš pretjerano vremena za izlaske, no stekla je prijatelje i upoznala dečka.
– On je pola Nijemac, pola Kosovar, i uskoro otvara svoju građevinsku tvrtku u Zagrebu. Željela bih da živimo zajedno, no moje radno vrijeme počinje kad njegovo otprilike završava. Zajedno smo osam mjeseci, ali nemamo vremena za izlete ili putovanja. Odemo na kavu ili u tajlandski restoran k prijateljici jer se i njemu sviđa tajlandska kuhinja – objašnjava Shampoo.
Najprije je živjela sama u stanu na Ilici, a onda se nedavno preselila u novi na Britanskom trgu.
– Skupo je, ali ja sam u Tajlandu navikla na bolje životne uvjete, to je moja osobnost. Zato šef i ja dijelimo troškove stana, oko 600 su eura. Želim i ovdje bolji standard, zato ulažem u sebe – kaže Shampoo.
Sve je drukčije
S obzirom na to da dugo radi, voli, kaže i dugo spavati, pa joj prije posla ostane malo vremena da ode u nabavu. Bistro Apetit drugi joj je dom.
Za razliku od Nepalaca, koji se drže u svojim skupinama i ne miješaju se previše s lokalnim stanovištvom, Shampoo, ako i nađe slobodnog vremena, sa svojim prijateljima, među kojima ima i Hrvata i Srba, odlazi na piće u razne klubove. Ona je, dodaje, i rijetka Tajlanđanka koja se želi družiti s ostalim nacijama. Njezini sunarodnjaci baš nisu zainteresirani za upoznavanje lokalnih običaja i učenje jezika.
– Sve je ovdje drukčije: kultura, tradicija i vremenske prilike; one mi se najviše sviđaju. U Tajlandu ljeti padne mrak u šest navečer, ovdje u 22 sata, i to me oduševljava. Ovdje je i zrak svježiji, u Tajlandu ima puno onečišćenja. I hrana je potpuno drukčija, zato sam, kad sam došla, prilično smršavjela. Naime, malo jedem i nisam baš oduševljena. Katkad kolegama na poslu napravim neko tradicionalno tajlandsko jelo, mislim da im se sviđa – ističe Shampoo.
Pokušala je nabaviti namirnice za tajlandsku kuhinju u azijskim trgovinama u Zagrebu, međutim, kaže, vrlo su skupe u odnosu na Tajland i nabavnu cijenu.
Zimske radosti
Prosječna je plaća u Tajlandu, kaže, 150 eura; u Hrvatskoj je šest puta veća. Primjerice, konobar ovdje zaradi četiri puta više od onog u Tajlandu. Dok je Shampoo radila kao ekonomistica, zarađivala je više nego trenutačno
Izvor:Lidermedia.hr
