Koliko europske politike i geopolitike stane u zrno žita? Dovoljno da izazove ozbiljan razdor unutar EU-a i ozbiljno preispitivanje svekolike potpore Ukrajini u obrani od ruske agresije kod dosad najdosljednijih saveznica, poput Poljske.
Europska komisija odlučila je ovih dana ne produljiti privremenu unilateralnu zabranu prodaje ukrajinskog žita u susjednim državama članicama EU-a. Privremenu mjeru zabrane EK je donio u svibnju da bi, nakon što je Rusija blokirala crnomorski transport ukrajinskog žita, osigurao dovoljno žitarica za europsko tržište, a istodobno zaštitio Ukrajini susjedne države, osobito velike proizvođače žita Poljsku i Mađarsku, od poplave jeftinoga ukrajinskog žita koje bi ugrozilo domaće proizvođače.
Zauzvrat su susjedne države širom otvorile svoje kopnene i riječne transportne koridore za izvoz ukrajinskog žita u EU. I dok je trajala zabrana, koridori su se pokazali propusnima: špekulanti rade, korupcija vlada. Ali u konačnici i u prosjeku, svi su bili zadovoljni pronašavši neki svoj interes. U međuvremenu, državama preko kojih se ukrajinsko žito prevozi u države EU-a pridružila se i Hrvatska, preko riječke luke. A onda je Bruxelles odlučio: više nema razloga za zabranu.
Razmjena ‘prijateljske‘ vatre
Poljska, Mađarska i Slovačka reagirale su promptno nametnuvši svoje unilateralne državne zabrane uvoza ukrajinskog žita i nekih drugih poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine. No ostavile su otvorenima svoje transportne pravce, pod uvjetom da ukrajinska strana dokaže da je žito samo u tranzitnom transportu.
Napola im se, pragmatično neslužbeno, pridružio i hrvatski premijer Andrej Plenković izjavom da će Hrvatska dopuštati samo tranzitni transport ukrajinskog žita, no ne i njegov uvoz u Hrvatsku. A onda se zametnuo ozbiljan politički boj. Iz Bruxellesa, kao i iz najmoćnijih starih članica EU-a (Njemačke, Francuske, Španjolske) počela je paljba na Poljsku, Slovačku i Mađarsku zbog rušenja jedinstva EU-a i načela solidarnosti.
Uz lekcije da solidarnost ne vrijedi samo u slučajevima kad im ide u prilog. No neočekivani rafal stigao je iz Kijeva. Nakon što je predsjednik Volodimir Zelenski najavio oštar ukrajinski odgovor, njegova vlada podnijela je tužbu protiv Poljske, Slovačke i Mađarske Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) pozvavši ih da se drže načela solidarnosti s ukrajinskim farmerima i podučavajući ih načelima EU-a. Tu, sigurno, nije kraj toj razmjeni ‘prijateljske‘ vatre. Ako pogledamo političku pozadinu i političku motivaciju ovog rata zbog žita, vjerojatnije je da je to tek faza u procesu političkog slabljenja srednjoeuropskih država članica EU-a koje su dobile na političkoj težini nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Ne ulazeći u ekonomske učinke zabrane i njezina ukidanja, politička pozadina više je nego zanimljiva. EU je odlučio ukinuti zabranu izvoza ukrajinskog žita u susjedne države mjesec dana prije parlamentarnih izbora u Poljskoj. Potez je, očito, usmjeren na slabljenje vladajuće konzervativne stranke (Pravo i pravda [PiS]), koja vodi u predizbornim anketama i u kampanji je osobito fokusirana na selo i farmere, a establišment EU-a otvoreno podupire centru bližega bivšeg poljskog premijera i europskog dužnosnika Donalda Tuska i njegovu građansku koaliciju. Pitanje je tko će na kraju izborno profitirati nakon što je Poljska odgovorila unilateralnom zabranom.
Osvetu je teško ne vidjeti
No unutareuropski je razdor produbljen. U žestokim njemačkim osudama poljskog unilateralnog poteza teško je ne vidjeti i osvetu za nesmiljenu poljsku kritiku njemačke energetske politike koja je Europu učinila plinski ovisnom o Rusiji. U Slovačkoj, koja ima parlamentarne izbore za dva tjedna, taj potez EU-a samo jača pozicije u anketama vodećega, proruskoga, bivšeg premijera Roberta Fica i njegova SMER-a. Poluizoliranom proruskom Viktoru Orbánu svaka je kritika iz Bruxellesa dobrodošla
Izvor:Lidermedia.hr
