Šutnju administraciju treba tumačiti kao prihvaćanje žalbe ili zahtjeva

U jednoj odluci Ustavnog suda koji čitam predmet je prilično složen pa vas njime neću zamarati. No ta se odluka odnosi na dugotrajnost upravnog i upravnosudskog postupka u jednom predmetu, a uzrok je dugotrajnosti iu šutnji uprave. Ustavni sud konstatirao je da je pravni lijek protiv šutnje administracije neučinkovit, a imamo prijedlog kako taj problem prebroditi. Zapravo, naš se prijedlog tiče samog upravnog postupka pred nekim državnim tijelom, kod upravnosudskih postupaka, nažalost, nemamo ideju kako ih ubrzati.

Kako podsjećaju u Ustavnom sudu u odluci (o tom kompliciranom predmetu), još davne 2005. ta je institucija ocijenila da sredstva pravne zaštite protiv šutnje uprave vrlo često nisu djelotvorna za ubrzanje upravnih postupaka, što jasno pokazuje upravna praksa u Hrvatskoj. Pritom ističu da ni žalba ni tužba zbog šutnje uprave nisu namijenjene za ispravljanje tih nedostataka niti se tim pravnim sredstvima mogu ispraviti, pa je jasno da je stvar neučinkovita.

Opravdana bojazan

Doduše, u Ustavnom sudu podsjećaju na pokušaj ispravke tih povreda uvođenjem odredbe u Zakon o sudovima iz 2013., od kada vrijedi novi model uređenja ustavnog prava na suđenje u razumnom roku. On obuhvaća dva pravna sredstva zaštite: zahtjev stranke za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

U slučaju koji sam pročitao upravni postupak, zatim i suđenje na Upravnom sudu traju već šest godina, a tiče se državnog izvlaštenja dijela zemljišta da bi jedna državna tvrtka na njemu sagradila infrastrukturu. Vlasnik zemljišta nije bio zadovoljan odštetom pa se žalio odgovornom ministarstvu koje je jedno vrijeme podnijelo žalbu, a onda je u upravnom postupku bio odbijen te je odlučio tužiti državu Upravnog suda. I tu je nastupila šutnja uprave jer se sud nije očitovao o njegovom zahtjevu za ubrzanje postupka.

Ustavni sud je zbog toga odredio Upravnom sudu da u određenom roku donese presudu te je odredio pravičnu naknadu iz državnog proračuna žalitelju zbog svih godina čekanja. Ali bojim se da zakonskim intervencijama nije ostvaren napredak. To vidim jer prirodom svoga posla često čitam o sličnim odlukama Ustavnog suda, što nam sugerira da je bojazan opravdana. Drugim riječima, nema odgovornosti onih koji trebaju donijeti neke odluke i to je problem, što inače znamo i možemo samo apelirati na one koji pišu propisati da uglave u njih i osobnu odgovornost onih koji donose odluke važne za život građana i poduzeća.

Kao što sam naveo, za sud nemamo neko učinkovito rješenje osim da se sankcioniraju odgovorni. Ali možda bi se šutnja administracija mogla barem suzbiti, ako se već ne može eliminirati, kad bismo zbog takvog ponašanja odgovornih državnih tijela uveli pravilo da ako u određenom roku podnositelj zahtjeva ili žalbenik protiv odluke nekog županijskog, općinskog ili državnog tijela ne dobije odgovor, smatrat će se da su njegov zahtjev ili žalba prihvaćeni.

Napravimo barem nešto

Nije to novost, takav smo prijedlog u Lideru već ponudili državnim tijelima i javnosti prije koju godinu, ali valja ga ponoviti, pa tko zna, možda netko odgovoran zaključi da bismo to barem mogli pokušati provesti. Na taj bi se način barem smanjila dugotrajnost postupka iako to nije jedini faktor koji utječe na spor administracije i sudova. Druga je stvar bi li voditelji državnog i lokalnog tijela, nakon što šutnjom administracije građanin ili poduzetnik dobiju pravo koje zahtijevaju, poduzeo sankcije protiv referenta ili koga već zato što nije na vrijeme reagirao na zahtjev. Čisto sumnjam, ako znamo kakva je do sada bila praksa.

A mogli bi zaista biti odgovorni jer to što neki građanin ili poduzetnik traži ili se žali na nešto