Uoči njezine prve samostalne izložbe popričali smo s mladom kiparicom Adelom Mesić

• Ovo je tvoja prva samostalna izložba?

Da, i jako sam sretna što će se održati baš u Love, Ana. studiju u Dežmanovom prolazu kroz koji sam svaki dan prolazila dok bih išla na Jabukovac gdje sam studirala na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti.

• Zašto Ruke?

Oduvijek sam fascinirana rukama, roditelji su mi rekli da sam još kao dijete koje ne priča, dok bih nešto držala samo to pustila i počela s čuđenjem gledati ruke iz svih kutova. Njima sve radimo: stvaramo, održavamo, popravljamo i uništavamo. Rukama nekad govorimo i poručujemo više nego riječima. Naše geste rukama nesvjesno sugovorniku otkrivaju naša emocionalna stanja, a postoji i cijeli jezik znakova i signala u kojima pokretima umjesto riječima prenosimo poruku.

Osvrnimo se i na broj fraza koje uključuju ruke: ići na ruku, ići od ruke, imati tešku ruku, doći praznih ruku, dočekati raširenih ruku, na svoju ruku, imati zlatne ruke, prljati ruke itd. koje imaju najrazličitija značenja, dočarana samo metaforom ruku u različitom kontekstu. Tu je i velik broj umjetničkih djela koja su inspirirana rukama od samih početaka civilizacije, počevši od špiljskog slikarstva i „Točaka rukom“ nađenih u Brunelovoj komori u Chauvetu, do Michelangelovog „Stvaranja Adama“ na svodu Sikstinske kapele i mnogih kasnijih velikih imena.

Ono što mi je posebno zabavno i oduševljavajuće kod ruku na ovoj izložbi, je što će ih svaka osoba protumačiti na drugi način, nekome će par ruku uperenih prema nebu predstavljati radost i slavlje, a nekoga će asocirati na utapanje ili pohlepu i težnju k nečem višem. . Sve ovisi o tome kako se u tom trenutku osjećamo i tumačimo situaciju pred sobom.

• Kako si ih izrađivala i koliko ti je trebalo? Je li bio zatražen proces?

Ruke u manjim formatima izrađene su od aluminijske žice koju oblikujem te fiksiram na obrađene postave izrađene od hrasta. Ruke većeg formata bile su nešto složenije za izradu, odmah ću vam reći da uistinu nije lako golim rukama savijati bakrenu šipku promjera šest milimetara i hvala mom tati što je bio najstrpljiviji asistent i kad i svaku moju, pod navodnicima fantastičnu ideju, pomogao mi je provesti u djelo. . Od oblikovanja bakrenih šipki do obrade ogromnih greda od jelovine.

Pošto sam izložbu pripremala uz puno radno vrijeme i povremeno prekovremeno na poslu, trebalo mi je par tjedana, zapravo mi je najteže bilo dobaviti sirovine. Generalno mi nije bio problem nakon cijelog dana na poslu, koji je sam po sebi kreativan i iziskuje konstantan rad na sebi i usvajanje novih sadržaja na dnevnoj bazi, sjesti u auto i brzo voziti doma da se bacim na izradu radova. Umjetnost je poziv iznutra, luđaštvo i ljubav koja se ne ženi. Nisam se jednom ulovila kako je već prošla ponoć, a ja sam i dalje u prašnjavoj garaži, šmirglam, bojim, imam fiksaciju kako bih ovo htjela završiti ili ono promijeniti, bez ikakvog opterećivanja što se sutra moram dići za posao.

Mislim, nećemo se lagati, nekad bih nakon posla samo sjela u auto i brzo vozilo doma da se strovalim na krevet i stisnem tipku za gašenje za taj dan. (hehe)