Prvi eksponat koji možete vidjeti kad uđete u Muzej njemačkog nogometa u Dortmundu je lopta kojom je Helmut Rahn 1954. zabio odlučujući gol u finalu Svjetskog prvenstva protiv Mađara. Odmah iza staklene kutije sa starom kožnom loptom četiri su postolja na kojima su trofeji: novi pehar za osvajača Svjetskog prvenstva, trofej Julesa Rimeta koji se dodjeljivao osvajačima Svjetskog prvenstva prije 1974., trofej osvajača Europskog prvenstva i trofej koji je Njemačka osvojio 2017. na Kupu konfederacije.
Negdje u pozadini su pehari Lige prvaka, tablice pobjednika Bundeslige i Viktorija, možda i najimpresivniji trofej kojim dominira rimska božica pobjede, a koji su primali prvaci Njemačke od 1903. do 1944. Iza tih trofeja su dresovi kultnih igrača, kolekcija kopački, bijela točka s koje je Andreas Brehme zabio gol za pobjedu u finalu Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji i još hrpa pojedinačnih i momčadskih trofeja.
Zašto su onda Nijemci izabrali gurnuti Kup konfederacije u prvi plan, ispred toliko impresivnih memorabilija iz nogometne povijesti? Zato jer je to ipak reprezentativni trofej, što ga automatski čini važnim, iako stoji činjenica da je riječ o drugorazrednom natjecanju.
Hrvatska ima dvije bronce i srebro sa Svjetskog prvenstva. Svaka od te tri medalje vjerojatno je veći uspjeh nego što bi bilo osvajanje Lige nacije, ali Liga nacija nudi trofej. A on je, koliko god drugorazredan bio u usporedbi sa Svjetskim prvenstvom, ipak nešto što se stavlja u prvi plan. Tim više što je Zlatko Dalić sa svojom momčadi došao na koračić od naslova. Hrvatska je u polufinalu svladala Nizozemska na njenom domaćem terenu, a još prije toga je izbacila Francusku, Dansku ja Austriju, koje su ostale iza reprezentacije u grupnoj fazi. Na putu do trofeja ostala je još samo ona Španjolska.
Hrvatska je protiv Španjolske odigrala dobru utakmicu u kojoj je plan igre bio jasan, racionalan i solidno proveden. To što nije uzela zlato to se ne mijenja
Zašto je ovo izdanje Lige nacije bilo toliko važno za Hrvatsku? Stječe se dojam da je Dalićeva momčad nakon utakmice protiv Francuske promijenila stav kojim ulazi u borbu s najvećim momčadima na svijetu. Hrvatska je shvatila da može igrati i protiv takvih reprezentacija, protiv nekoga tko je jak kao Francuska, koja je oduvijek bila njena crna mačka. Neće Hrvatska sad iz svih oružja napasti Brazil, engleski ili Francusku — pa tako nije ni Španjolsku — ali neće ni toliko odstupati od plana igre kao što je bio slučaj prije dvije ili tri godine kada bi se s druge strane našao neki div.
Dalić je u finalu protiv Španjolske zadržao principe iz polufinala protiv Nizozemske. Napravio je jednu izmjenu; umjesto Domagoja Vide je u prvi sastav upao Martin Erlić, no plan je i dalje ostao isti. Od tri napadačke opcije, dva su igrača prilazila lopti, a jedan je napadao u dubinu; središnji je trojac ostao kompaktan te je u slučaju izgubljene lopte dovoljno igrača ostalo u zaštiti, a kada je Hrvatska imala produženi posjed lopte, uključivala se u napad Josip Juranović the Ivan Perišićkoji je ponovo dobio mjesto na lijevom beku.
Dalić je dobio ono što je htio
Na slici dolje vidimo situaciju kada je lopta kod Josipa Šutala. Španjolci ne rade aktivni pritisak, potpuno je kontrolirana situacija koju Šutalo može rutinski riješiti, ali i Marcelo Brozović ja Mateo Kovačić spuštaju se u zonu ispred njega kako bi primili loptu. Prilazi im i Luka Modrića Andrej Kramarićkoji je već zamijenio pozicije s Lukom Ivanušecompenje se na vrh romba koji se stvara.
U takvoj situaciji Hrvatska ima višak u sredini terena. Romb s Kramarićem ili Ivanušecom na vrhu prisiljava Brend Asensija pomoći svom veznom redu, a onda dolazi do izražaja da Perišić i Juranović (označeni strelicama) svojim izlascima daju širinu uvis.
U suštini, Dalić je dobio točno ono što je htio. I taktički i strateški.
Taktički, dobra obrambena struktura onemogućila je Álvaru Morati da stvara višak kroz sredinu terena, a Hrvatska je dobro branila poluprostor zone koje Španjolci vole napadati svojim krilnim igračima i dijagonalnim rotacijama između krila i središnjih veznih. U fazi napada Hrvatska je prisilila Marca Asensija da uđe prema sredini, što je Perišiću omogućilo izravan napad Jesús Navas, i to je dalo vrlo dobre rezultate. Perišić je bio najaktivniji igrač, uključio se u napad i kao branič ostvario dva šuta, dva ključna dodavanja i tri driblinga. Bilo je jasno vidljivo da je plan u napadu bio iskoristiti Perišića. Imao je prednost u brzini, snazi i skoku u odnosu na Navasa, a Hrvatska je to pokušala iskoristiti.
I strateški je Dalić dobio ono što je htio. Španjolska nije Japan, Kanada ili Wales. Hrvatska u ovoj utakmici nije bila favorit i tu je sasvim racionalno iskoristiti oprezniju postavku. Ako si bolja momčad, logično bi bilo da napadaš i pokušaš slomiti utakmicu prije kaznenih udaraca. Ako si slabiji suparnik — a Hrvatska je u odnosu na Španjolsku, bez obzira na iskustvo protiv Francuske i individualnu kvalitetu u sredini terena, ipak je bila blagi autsajder — onda nema ničeg lošeg u tome da se utakmica pokuša odvući u raspucavanje jedanaesteraca, jer tu su ti veće šanse nego u otvorenoj jurnjavi.
To je aspekt u kojem se Dalić, barem kod nas na Telesportu, najviše stavljao pod povećanje. Iako je pobjeđivao, nije racionalno pasivno čekati penale protiv momčadi od koje ste osjetno jači. S obzirom na resurse koje imaš na raspolaganju, takve ćeš utakmice puno češće dobiti ako napadneš nego ako igraš na neriješeno. S druge strane, iako je sada izgubio, Dalić je stupio potpuno razumljivo kad je htio eliminirati rizike u regularnom vremenu i odvući utakmicu u raspucavanje.
Zrela utakmica, odličan rezultat
Možda je mogao u produžetku uvesti lijevog beka i prebaciti Perišića na klasično krilo jer Hrvatska nije bila opasna u kontranapadima, a Perišić je u ovom kadru igrač koji je najbolji napadački prostor i jedini je zapravo brz. Ali Dalić jest — osim onih 15-ak minuta kad je ušao Ansu Fati koji je podigao Španjolsku svojom aktivnošću u napadanju prostora i igri jedan-na-jedan — kontrolirao utakmicu i dobio je točno ono što je tražio. Ovaj put nije prošao.
Španjolska je preko raspucavanja ispala i sa Svjetskog je Europskog prvenstva. Čovjek bi možda očekivao neku traumu, ali u Rotterdamu je savršeno izvela svoje kazne, uključujući i onaj Aymerica Laportea koji je pogodio gredu, ali uopće nije loše pucao. S druge strane, Bruno Petković ja Lovro Majer su pucali tako da su pružili šansu Znaš Simona obraniti njihove udarce i on je tu priliku iskoristio. Dicode ulazi, dicode ne ulazi. Ali treba imati na umu da kada ulazi ne znači da je sve napravljeno kako treba, niti znači da je sve pogrešno napravljeno kada ne ulazi.
Hrvatska je protiv Španjolske odigrala dobru utakmicu u kojoj je plan igre bio jasan, racionalan i solidno proveden. To što nije uzela zlato ne mijenja činjenicu da smo gledali zrelu utakmicu u kojoj je Dalić dobio većinu onoga što je htio.
Zadnjih nekoliko godina polako postaje običaj skidati srebrne medalje odmah nakon dodjele. Hrvatska to nije napravila. nemam razloga za to. Trofej nije osvojen, Modrićeva generacija uzela je još jedno srebro, ali će tek s odmakom vremena veliki do izražaja doći koliko je ovo rezultat i koliko se rijetko dijele trofeji u reprezentativnom nogometu. A sama činjenica da si u aktivnoj borbi za njih je gigantski uspjeh.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Više o temiIzvor: Telesport.hr