Autor: Zoran Meter / 7dnevno
Američka unutarnjopolitička scena počinje ključati a da predsjednička predizborna kampanja službeno još nije ni počela – počet će u rujnu ove godine.
Aktualni predsjednik i vjerojatni kandidat Demokratske stranke na izborima ujesen iduće godine Joe Biden već drži klasične PR govore pred svojim istomišljenicima pod novim sloganom “BIDENOMICS”, gdje glorificira svoju gospodarsku politiku, govori o smanjenju inače još visoke inflacije, hvali se kako nije došlo do rasta nezaposlenosti, čija je stopa 3,6 posto, i sveukupno smatra da bi američko gospodarstvo moglo biti na putu za takozvano meko slijetanje, bez recesije – kako je to rekao na predizbornom skupu u Novom Meksiku u prošlu srijedu.
Međutim, nedavne ankete pokazuju da Bidenovo upravljanje gospodarstvom podržava samo 30 posto Amerikanaca, samo 15 mjeseci prije izbora 2024. godine
S druge strane, republikanci govore o krahu Bidenove ekonomske politike i podsjećaju na rekordnu inflaciju u posljednjih 40 godina upravo u njegovu mandatu, na pad standarda građana, njihovu najveću kreditnu zaduženost u povijesti koja je prije nekoliko dana premašila nevjerojatni 1 trilijun dolara, na pad bankarskog kreditiranja biznisa, na snižavanje američkog kreditnog rejtinga prvi put s AAA na AA+, na prošlotjedno sniženje rejtinga čak 10 američkih banaka, enormni rast kriminaliteta, katastrofalno stanje s migrantima na južnoj granici SAD-a i sl.
Ovom je prilikom nepotrebno ulaziti u polemiku tko je uvjerljiviji u svom uvjeravanju jer je to tek početak kampanje i jer je nešto drugo u svemu tome puno važnije: pokrenuti osobni rat na relaciji Biden – Trump koji će se prije ili poslije preliti i na onaj stranački, a bit će dobro ako ne zahvati i nikad raslojenije američko društvo.
Pravosudna sfera
Međutim, bivši američki predsjednik i mogući kandidat Republikanske stranke za istu dužnost na izborima u jesen 2024. godine Donald Trump Bidenu ne ostaje dužan, tim više što ga, usprkos brojnim sudskim procesima, za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke podupire više od polovice njezinih simpatizera. Tako je 5. kolovoza održao vatreni govor pred svojim simpatizerima u Južnoj Karolini. Bivši, a moguće i budući predsjednik SAD-a, između ostalog je rekao kako neke zemlje posjeduju razarajuće naoružanje kojim mogu uništiti cijeli svijet.
“Spriječit ću Treći svjetski rat. … Neću dopustiti da se ovo dogodi”, rekao je Trump koji učestalo ponavlja da će Biden Ameriku gurnuti u Treći svjetski rat i nuklearni sukob s Rusijom.
Ali ono što je u samom SAD-u sada zabrinjavajuće jest to da se predsjednička kampanja prvi put u povijesti preselila iz sfere politike u sferu pravosuđa. Bidenova administracija i Demokratska stranka upregle su sve raspoložive snage ne samo u medijsko denunciranje osobe Donalda Trumpa, a to nije ništa čudno, isto su činili i 2016. godine kada se Trump u ime Republikanske stranke suprotstavio demokratskoj kandidatkinji Hillary Clinton i kada su liberalni mediji od njega načinili pravo “hodajuće carstvo poroka” – nabacujući se na nj drvljem i kamenjem i vadeći kosture iz ormara poput brojnih malicioznih izjava raznoraznih starleta blago rečeno sumnjiva morala i reputacije o “razvratnom Trumpu” – koje su mjesecima punile američki medijski prostor.
I takva metoda političkog obračuna u SAD-u je bila povijesni presedan u odnosu na bilo kojeg predsjedničkog kandidata, ali ni to – kako se na kraju pokazalo – nije bilo dovoljno, jer Trump je pobijedio na sva zvona hvaljenu i medijski i po anketama “debelo” favoriziranu
Iza rešetaka
Zato su demokrati ovoga puta otišli i korak dalje i odlučili Trumpa maknuti ne samo s političke scene nego ga doslovno smjestiti iza rešetaka kako bi osigurali prostor za puno mlađeg i perspektivnog kandidata na republikanskim preliminarnim izborima – guvernera Floride Rona DeSantisa. S njim bi se, smatraju, puno lakše obračunali jer ni izbliza ne uživa Trumpovu popularnost, a osim toga, DeSantis je globalist, za razliku od Trumpa koji simbolizira politiku američkog izolacionizma koja je u temelju njegova programa “Učinimo Ameriku ponovo velikom” – MAGA. Program, temeljen na tradicionalnim i kršćanskim vrijednostima Amerike, dijametralno je suprotan Bidenovoj globalnoj politici i ideološkim vrijednostima u kojima se preferira rodna ideologija i različiti LGBT pokreti te prava seksualnih manjina, i koje se velikom brzinom šire po američkim saveznim državama u kojima su na vlasti demokrati.
Međutim, taj novi korak u obračunu demokrata s Trumpom prepun je ne samo izazova nego i opasnosti za samo američko društvo. O tome je prije desetak dana otvoreno pisao čak i liberalni američki medij The Wall Street Journal, ne u članku nekog svog novinara ili kolumnista, nego u uredničkom tekstu.
U njemu se upozorava da će najnoviji pokrenuti sudski proces protiv Trumpa pred sudom u Washingtonu pred ultraliberalnom afroameričkom sutkinjom Tanyom Chutkan, pod optužbom za poticanje oružane pobune zbog navodnog falsificiranja izbornih rezultata tijekom Trumpove borbe s tadašnjim demokratskim kandidatom i aktualnim predsjednikom Joeom Bidenom dovesti do toga da će se još više republikanskih simpatizera, pa čak i neutralnih Amerikanaca, svrstati uz Trumpa s obzirom na to da ga se u javnosti počinje doživljavati kao žrtvu političkog progona s ciljem onemogućavanja njegova ponovnog dolaska na vlast.
Mrtva trka
Naime, usprkos nizu pokrenutih sudskih procesa protiv Donalda Trumpa, posljednjih tjedana i mjeseci njemu ubrzano raste popularnost. I ako je donedavno svom najvećem republikanskom takmacu, spomenutom Ronu DeSantisu, prema anketama bježao golemih 30 posto, nakon četvrte pokrenute optužnice pri spomenutom sudu u Washingtonu, a sveukupno mu prijeti kazna zatvora i veća od 50 godina, Trump je odmah dobio novu potporu i sada se ispred DeSantisa nalazi s čak 36 posto prednosti.
S druge strane, DeSantis doživljava pravi fijasko s obzirom na to da ga podržava samo 13 % republikanaca te je prošli tjedan bio prisiljen na radikalne kadrovske promjene u vrhu svog predizbornog stožera. Čak da mu se sada, kao trenutačno drugoplasiranom, pridruže glasovi svih ostalih desetak republikanskih kandidata – od Mikea Pencea nadalje – dostići Trumpa ne bi mogao.
Ako je Biden mislio da će stavljanjem Trumpa iza rešetaka nešto promijeniti u svoju korist, zasad se jako prevario. Rejting Bidena i Trumpa trenutačno je potpuno izjednačen: obojica, prema prošlotjednim anketama, imaju po 43 posto potpore Amerikanaca.
Štoviše, američki ustav omogućuje predsjedničku kandidaturu bilo kojem Amerikancu, pa čak i osuđenim zatvorenicima unutar kaznionica. Trump je upravo to i rekao – neće odustati od kandidature čak ni ako ga strpaju u zatvor.
Trump bi u takvim okolnostima sigurno dobio status žrtve političkog progona – bez presedana u američkoj povijesti. De facto mu se sudi zato što je izrazio svoje mišljenje da su izborni rezultati američkih izbora bili falsificirani, na što ima pravo. Naravno, tužitelj ga optužuje da je indirektno takvim svojim izjavama zapravo pozivao građane i svoje simpatizere na nasilni upad u zgradu Kongresa 6. siječnja 2021. – ali to su već krajnje skliski dokazi.
Upravo zato Trumpa očito nisu željeli smjestiti u pritvor nakon njegova prošlotjednog dolaska na okružni sud u spomenutom distriktu blizu Washingtona, gdje se izjasnio nevinim u odnosu na optužbe koje mu stavljaju na teret. Naime, brojni američki mediji dotad su otvoreno iskazivali veliku vjerojatnost da će Trump biti lišen slobode, tj. smješten u pritvor.
Pokreću istragu
Ono što je on na sudu “dobio” jest da sada mora pronaći dokaze da su izbori bili falsificirani ili mu prijeti kazna. Ali to je ono što su i on i njegov odvjetnički tim zapravo i priželjkivali s obzirom na to da će u javnost ovoga puta izlaziti sve ono na što su oni upozoravali kao na protuzakonito tijekom prošlih izbora. Stvar je, dakle, samo u tome koliko će ti dokazi biti relevantni. Ali ako budu, mogli bi itekako štetiti samom Bidenu.
Puštanje Trumpa da se brani sa slobode ukazuje na to da je polarizacija američkog društva postala krajnje opasna i da su unutar Demokratske stranke očito procijenili da bi zatvaranje Trumpa u ovom trenutku sigurno bilo kontraproduktivno. Ali to nikako ne znači da su od njegova završnog smještaja u zatvorsku ćeliju i odustali. Štoviše!
Republikanska većina u Kongresu počela je sve oštrije kritizirati Trumpov sudski progon – proglašavajući ga Bidenovom osvetom i političkim progonom. Međutim, na tome nisu i stali. U nadležnom odboru Kongresa za nadzor izvršne vlasti pokrenuli su istragu protiv samog Joea Bidena u sklopu navodnih koruptivnih radnji njegova sina Huntera Bidena s ukrajinskom energetskom tvrtkom Burisma, u čemu mu je navodno pomagao sam Joe Biden dok je bio potpredsjednik u Obaminoj administraciji i kurator za postrevolucionarnu Ukrajinu. Navodno su obojica, kako je to nedavno Kongresu ponovno posvjedočio izvjesni Hunterov poslovni partner, od Ukrajinaca dobili po 5 milijuna dolara.
Republikanci glede toga protiv Joea Bidena pripremaju proces pokretanja opoziva. Iako on, s obzirom na odnos snaga u Kongresu, nema šanse da prođe, njegovo samo pokretanje i iznošenje optužbi protiv obitelji Biden u američki medijski prostor, smatraju republikanci, bit će dovoljno da se uzdrmaju ionako ne baš sjajne Bidenove predizborne pozicije.
Moguća su još razna ubrzanja, usporavanja, pa čak i ispadanja iz iscrpljujuće utrke – pa je krajnje nezahvalno i analitički neprofesionalno davati bilo kakve prognoze tko će Ameriku voditi od 2025. do 2029. godine.
Završilo ročište, Trump tvrdi da nije kriv: ‘Ovo je jako tužan dan za Ameriku’
Elite u strahu
Osim toga, nije isključeno da s ciljem sprečavanja radikalizacije unutarnjih američkih sukoba Bidenova administracija krajnje zaoštri vanjsku politiku s jednom od dviju glavnih suparnica – Rusijom ili Kinom ili pak s obje – s ciljem postizanja unutarnje nacionalne homogenizacije pred vanjskom opasnošću. Takve metode korištene su ne jednom, i ne samo u SAD-u.
Uzavrelo unutarnje stanje u SAD-u izaziva i veliku zabrinutost vladajućih struktura Europske unije. Neugodna spoznaja o mogućem povratku Trumpa na tron Bijele kuće samo je djelomično bila amortizirana navedenom odlukom suda u Washingtonu da protiv njega pokrene dosad najopasniji proces.
Međutim, i bez toga, kako piše američki medij POLITICO, europske elite i dalje strahuju od Trumpova novog osvajanja vlasti, prisjećajući se njegove tvrde politike i “slonovske” retorike prema EU-u i prema Njemačkoj. Trump ih je tada prozivao zbog premalih izdavanja za NATO i oslanjanje isključivo na američki obrambeni štit koji im omogućuje neometani razvoj ekonomije bez bojazni za zajedničku sigurnost, prijetio im povlačenjem američkih vojnika iz Njemačke i njihovim prebacivanjem u Poljsku, uvođenjem carina zbog monopolističkog ponašanja.
Zapravo, osobno ne vidim pretjeranog razloga za navedeni strah briselskih struktura ili političkih struktura u ključnim europskim prijestolnicama – Berlinu i Parizu – o čemu piše POLITICO.
Naime, svojom nesmotrenom politikom europske elite su, ustrašene Trumpom, gotovo pohrlile u zagrljaj Bidenu nakon njegove pobjede na izborima u studenome 2020. i, potpuno nekritički, gotovo odmah prihvatile sve ono što je on od njih i zatražio. Biden je, zapravo, “politički korektno” od Europske unije učinio i uzeo znatno više od onoga što je Trump prijetio da će učiniti i uzeti.
Energetske veze
Biden ju je doveo u potpunu ovisnost o SAD-u, pokidao njezine višedesetljetne unosne energetske veze s Rusijom i zamijenio ih isporukama skupljeg američkog ukapljenog plina; minirao Njemačkoj baltičke plinovode Sjeverni tok, zakonski omogućio prebacivanje poslovanja velikih europskih kompanija u SAD, gdje su im osigurani povoljniji uvjeti poslovanja itd.
Osim toga, na istoku EU-a stoji otvoreni i krajnje opasni “proxy” rat s Rusijom koji Unija mora financirati novčanom pomoću Kijevu, a SAD apsolutno prednjači u isporukama oružja Ukrajini, između 75 i 80 posto u odnosu na sve ostale, i koji Biden nema namjeru zatvarati, već i dalje inzistira na nastavku ukrajinske protuofenzive za koju je glasnogovornik Pentagona prošlog tjedna rekao kako ide sporo i mukotrpno i da će trajati dugo, ali da će na kraju ipak dati za Kijev pozitivne rezultate. Biden sada od Kongresa namjerava zatražiti i dodatnih dvadesetak milijardi dolara za pomoć Ukrajini.
S druge strane, Trump bi posve sigurno išao na zatvaranje rata s Rusijom pritiskom na Kijev da počne mirovne pregovore s Moskvom.
Ali pogubljenim i nemoćnim europskim elitama ni to nije dovoljno, bez obzira na to što je u Europskoj uniji sve više onih koji sumnjaju u uspjeh ukrajinske protuofenzive i njezinu konačnu vojnu pobjedu nad Rusijom, i koji su skloni traženju političkog rješenja ukrajinskog rata poput prošlog tjedna talijanskog ministra obrane.
Gledano iz sadašnje perspektive stanja na europskom kontinentu, europskim političkim elitama logičnije bi bilo da se s nostalgijom prisjećaju Trumpove “slonovske” politike prema njima, kada je EU još donekle i sličio na silu koja o nečemu odlučuje ili koja barem ima pravo reći što o nekom svjetskom problemu i modelima njegova rješavanja misli.
Sada je to svršena stvar.
Crvena crta
“Avet” Rusije koja prijeti “gutanjem” Europe postala je onaj alat koji bilo koja američka administracija (vjerujem i eventualna nova Trumpova) više neće htjeti ispuštati iz ruku s ciljem čvrstog držanja EU-a za šiju.
I kako god to grubo zvučalo – dobro je još dok će na ukrajinskim bojišnicama morati ginuti “samo” Ukrajinci i Rusi i tzv. psi rata kojima su ratovi samo pustolovina i(li) prilika za zaradu.
Međutim, nije sve tako jednostavno kako bi se možda moglo pomisliti s obzirom na lakoću povlačenja Bidenovih poteza prema Ukrajini, ne samo zato što neprestano mora paziti da ne prijeđe rusku “crvenu crtu” koja mu je, barem prema ruskim analitičarima, jasno predočena.
Bidenovo inzistiranje na nastavku ukrajinskog rata ima, osim vanjskog, i veliki unutarnjopolitički značaj. On biračima mora odaslati poruku kako više od 50 milijardi dolara američke dosadašnje vojne pomoći Kijevu nije bačeno u vjetar i da se Ukrajinci, zahvaljujući tomu, i dalje uspješno bore s ruskim agresorom koji bi bez američke pomoći već davno ovladao cijelom Ukrajinom. Osim toga, njome amortizira republikanske objede u spomenutoj “aferi Burisma”, koja bi sigurno eskalirala u slučaju zamrzavanja rata, a kamoli ruske vojne pobjede.
Međutim, realnost s američkim vojnim zalihama ne daje previše razloga za optimizam. Zbog nedostatka pojedinih vrsta vojne opreme i streljiva, prije svega granata od 155 mm, u američkim vojnim skladištima uslijed enormne vojne pomoći Ukrajini, Pentagon ih je prisiljen doslovno skupljati po cijelome svijetu, pa tako i od Južne Koreje. Ona pak time na sebe navlači bijes Rusije i potiče ubrzano zbližavanje potonje sa Sjevernom Korejom, što u Seulu već izaziva nervozu.
Naime, Moskva je Seul otvoreno upozorila da će južnokorejske granate ubijati ruske vojnike, jednako kao i južnokorejski tenkovi koje ova planira isporučiti Poljskoj u velikom broju i koje će Varšava, prema mišljenju ruskih analitičara, uredno isporučivati ukrajinskoj vojsci.
Međutim, Rusija u tom kontekstu snažno podupire Kinu. Moskva ne samo što snažno osuđuje pokrenutu militarizaciju Japana i najavu Tokija da na svom teritoriju dopusti Washingtonu instaliranje američkih hiperzvučnih raketa, pa u tom smislu kao odgovor najavljuje militarizaciju ruskog Dalekog istoka, uključujući i sporne, s točke gledišta Japana, južne Kurilske otoke najsuvremenijim oružjem, već poduzima i nove mjere ekonomske prirode.
Raskinuti sporazumi
Ruski predsjednik Vladimir Putin prošlog je tjedna s pojedinim, Rusiji neprijateljskim državama raskinuo sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, što će japanske tvrtke koje u Rusiji još aktivno posluju u unosnim investicijama i projektima dovesti u velike teškoće. Nije stoga začudio vrlo oštar prosvjed japanske vlade koji je uslijedio već istog dana kada je Putin odluku o tome i potpisao. Naime, nemali broj ruskih analitičara sada govori da će te japanske tvrtke u Rusiji, ako žele opstati i dalje unosno poslovati, odsad morati postati ruske.
Rusko-japanski odnosi sada se ubrzano pogoršavaju, a počeli su s dolaskom na vlast japanskog premijera Fumija Kishide 2021. godine, paralelno s dolaskom na vlast Joea Bidena u SAD-u. Kishida je odmah otvoreno preuzeo Bidenovu proturusku i protukinesku politiku i aktivno se uključio u suradnju s novim proameričkim regionalnim vojno-političkim savezima tipa AUKUS i ranije QUAD, intenzivirao odnose s NATO-savezom čiji se ured planira otvoriti i u Tokiju i snažno podržao Ukrajinu, kamo je i osobno stigao u posjet u proljeće ove godine – istodobno kada je u Moskvi boravilo veliko kinesko izaslanstvo na čelu s čelnikom te zemlje Xijem Jinpingom. To je bila jasna demonstracija japanskog potpunog priklanjanja američkoj vanjskoj politici i prestanka formalne politike pacifizma koju je protežirao od poraza u Drugome svjetskom ratu dosad.
Međutim, i Rusija i Kina znaju tko zapravo “vuče konce” u promjeni japanske vanjske i obrambene politike. Japan, naravno, zbog svega ovog obje oštro kritiziraju, ali sve više zajednički rad i djelovanje usmjeravaju na svog glavnog suparnika.
Rusi i Kinezi su plovili blizu Aljaske
O tome najbolje svjedoči i prošlotjedna združena vojna vježba ruske i kineske ratne mornarice u Beringovu moru, nedaleko od teritorijalnih voda Aljaske, preciznije – u zoni Aleutskih otoka.
U susret 11 ruskih i kineskih brodova isplovila su četiri američka razarača: USS John McCain, USS Benfold, USS John Finn i USS Chung-Hoon, kao i mornarički zrakoplov P-8.
Senator Aljaske Dan Sullivan nazvao je veličinu zajedničke operacije Kine i Rusije “bez presedana”.
S druge strane, američko Sjeverno zapovjedništvo NORTHCOM priopćilo je da su kineska i ruska patrola ostale u međunarodnim vodama i da se ne smatraju prijetnjom.
Međutim, kako ovaj događaj komentira CBC News, “demonstracija sile podsjetnik je na suradnju između kineske i ruske vojske – i na to koliko su te zemlje blizu Aljasci”. Pritom američki medij podsjeća kako je slična zajednička vježba održana i prošlog rujna, kada je američka obalna straža naišla na sedam kineskih i ruskih brodova u blizini Aljaske u jednoj formaciji.
Dodao bih da ćemo se na ovakve stvari i bliske susrete flota i zrakoplova dviju suprotstavljenih strana, što blizu Aljaske, što oko Tajvana ili Crnoga mora, morati, nažalost, naviknuti. Jer oni će se samo intenzivirati kako po učestalosti, tako i u pogledu angažiranja vojnih sredstava i tehnike. Sve do trenutka kad će netko od njih izgubiti živce i ispaliti na suparnika prvi projektil ili salvu koja će zapaliti svijet.
Posjet Šojgua Sjevernoj Koreji nije bio slučajan
Nedavni službeni posjet ruskog ministra obrane Sergeja Šojgu Pjongjangu i vrlo prijateljska retorika dviju strana najbolje svjedoče o tome da se Moskva nije šalila u svojim upozorenjima. Osim toga, nedavno iskazana namjera SAD-a da u Južnoj Koreji stacionira svoje strateške nuklearne podmornice, navodno kao protutežu sjevernokorejskom nuklearnom programu, u Moskvi je izazvala reakcije prema kojima će Rusija moguće odgovoriti nuklearnom suradnjom sa Sjevernom Korejom.
S druge strane, i Japan se sve više približava mogućnosti da donese odluku o razvoju svog nuklearnog oružja, opet pod izlikom postojanja onog sjevernokorejskog. Na to, osim Rusije, još negativnije reagira Kina, koja podsjeća na neslavnu japansku ulogu u Drugome svjetskom ratu na azijskim prostorima, uključujući i Koreju, ali prije svega u odnosu na japansku invaziju na Kinu u kojoj je poginulo nestvarnih 50 milijuna Kineza.
Autor:Zoran Meter / 7dnevno
Izvor: Dnevno.hr
