Franjevac koji je zadužio Bosnu: ‘Srbin sam baš onako kao što je Hrvat onaj njihov fra Vuk Karadžić’

Autor: Dnevno.hr/L.B.
Srijeda, 30. kolovoza 2023. u 22:14

Prije nešto više od 200 godina u mjestu Rastovača u općini Posušje rodio se fra Grgo Martić, hrvatski književnik i franjevac. Bio je i epski pjesnik, pripovjedač i putopisac, a umro je na današnji dan, 30. kolovoza 1905. godine.

Njega se nerijetko zbog iznimno plodnog književnog rada, posebice epskog izražavanja naziva i ‘bosanskim Homerom’, a iako je svojim književnim djelima zaslužio i veća priznanja nego njegovi suvremenici Ivan Mažuranić ili Petar Petrović Njegoš, a koji su se proslavili epovima Smrt Smail-age Čengića i Gorski vijenac, stjecajem okolnosti ostao je javnosti slabo poznat, a njegov rad nedovoljno priznat.

Djetinjstvo je fra Grgo proveo u rodnom zavičaju, a 1834. godine odlazi u samostan u Kreševo gdje započinje školovanje te ga nakon četiri godine nastavlja izvan Bosne i to u Požegi, Zagrebu i Stolnom Biogradu u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen na sam Božić 1844. godine. Od 1879. do smrti 30. kolovoza 1905. živio je u glavnom u franjevačkom samostanu u Kreševu.

‘Martića križ’

Martići su jedno od najstarijih plemena u posuškom kraju, a prema nekim izvorima tu su naseljeni više od 300 godina dok drugi izvori kažu da su tu i više 500 godina. I gradsko groblje u Posušju vezano je uz njihovo ”Martića križ”, a uz taj križ vezana je i legenda.

Naime, prema njoj je u rodu Martića živjelo 12 braće, a jedan od njih je u mladosti umro te je pokopan ispod tog križa. U znak spomena, braća su mu postavila taj križ izrađen od kamena koji je dovučen s 12 volova s planine Zavelima. Dalje se kaže kako je neki turski moćnik u prolasku pored tog križa, putujući iz Mostara u Duvno, vidio taj križ i stao da ga sruši. Ljutit je uzeo buzdovan i viknuvši ”Ko te tu posadi…” udario po križu. Od udarca oronuli su komadići križa i zabili se Turčinu u oči, u bolovima on je prestao udarati po križu i rekao: ”Od sada te nitko ne smije dirati!”. Tako križ i danas stoji, a na njemu je vidljivo oštećenje od udarca koje ide u prilog istinitosti legende.

(VIDEO) MUSLIMAN NA SVOM IMANJU U BOSNI OTKRIO CRKVU IZ 13. STOLJEĆA I GROBLJE! Ono što je potom napravio, sve je iznenadilo: U jednom grobu bilo je luksuznih predmeta

Svoj je život i rad fra Grgo Martić posvetio Bogu i Bosni, što je možda i razlog što njegovo djelo nije tako prepoznatljivo u Posušju koliko su prepoznatljiva djela druge njegove braće franjevaca. No pred sam kraj života došao je u Posušje da se zauvijek oprosti sa svojim krajem. Danas se Posušani diče fra Grgom, njegovim radom i njegovoj pomoći Bosni o kojoj on pjeva: “Teško domu bez ljubavi bratske, ko i Bosni bez zemlje Hrvatske!”

Burna vremena

No, Martić je bio jedan od najistaknutijih hrvatskih preporoditelja u Bosni. Uz ilirski pokret pristao je za vrijeme boravka u Zagrebu, između 1839. i 1841. godine, gdje je postao suradnik Danice i drugih listova, iako pod pseudonimom Ljubomir Martić Hercegovac. Pisao je lirske i epske pjesme, među kojima se opsegom ističe epski ciklus Osvetnici (I–VII, 1861–83), o crnogorsko-turskim sukobima i bosanskohercegovačkoj krizi 1876–78., za koji mu je uzor bio u prvome redu I. Mažuranić, a i A. Kačić Miošić, I. Gundulić te usmeno epsko pjesništvo.

Objavljivao je Martić i prigodna djela religiozne tematike, kao što je Obrana Biograda godine 1456. Slavje sv. Ivana Kapistranskoga, 1887; Posvetnici, 1895) te putopise, u stihu i prozi. Za povjesničare su zanimljiva Zapamćenja, što ih je po njegovu kazivanju zabilježio J. Koharić, tiskana 1906. u cenzuriranoj verziji. S I. F. Jukićem objavio je Narodne piesme bosanske i hercegovačke … (1858). Prevodio je djela Homera, J. Racinea, F. R. de Chateaubrianda i L. N. Tolstoja.

No, na opus fra Grge Martića uvelike su utjecale burne političke prilike u Bosni. Naime, kada je rođen, a i veći dio života živio je pod turskom vlašću, a onda kasnije i pod austro-ugarskom. Bio je aktivni sudionik u političkim i kulturnim događanjima tog vremena, osobito u vrijeme smjene turske i nastupa austro-ugarske vlasti. Težak položaj kršćanskog pučanstva u BiH tijekom posljednjeg desetljeća turske vlasti na tim prostorima uzrokovao je više buna i pobuna.

Katoličko stanovništvo i franjevci su uglavnom s odobravanjem prihvatili dolazak Austro-ugarske u BiH 1878. Bio je iznimno snalažljiv i dovitljiv i zahvaljujući tim sposobnostima ostvario je dosta dobre i snažne veze na visokim položajima. Bio je u dobrim odnosima s najvišim predstavnicima tadašnjih vlasti, npr. s Omer-pašom Latasom. Te je veze koristio za zaštitu Katoličke crkve i franjevačkog reda, ali i pojedinaca bez obzira na to kojoj su vjeri pripadali.

Žestoko protiv srpske propagande i svojatanja Bosne

Iako Martić nije bio na vlasti, bio je pri vlasti pa je morao zauzimati stav i u nacionalnim i u političkim pitanjima. U svojoj mladosti on je bio žestok ilirac pa je tako i zastupao široko narodno jedinstvo, onako kako su ga ilirci shvaćali. Pisao je jednako u hrvatskim kao i u srpskim listovima. Kad je zašao u zrelije godine, oko 1866, njegov se stav mijenja pa se on okreće prema hrvatskom državnom pravu, ali nimalo ne napušta stav dobrosusjedstva prema pravoslavnima i muslimanima.

Međutim, ono čemu se Martić pak žestoko protivio bila je srpska propaganda i svojatanje Bosne. Iako se u mladosti, u razdoblju turske vladavine, zanosio ujedinjenjem Hrvata i Srba u zajedničku državu jer je u tome vidio jedini način za oslobođenje od turske vlasti, u vrijeme ustanka u BiH i kasnije dolaskom Austro-ugarske, drugačije se postavlja prema tom problemu. Dolaskom Austrije njegov politički rad se umanjuje i do kraja života uglavnom živi povučeno u Kreševskom samostanu.

Papa ni riječi o položaju Hrvata i podijeljenoj Crkvi u BiH!

U zadnjem dijelu svog života u Kreševu fra Grgo Martić je stekao veliki broj prijatelja koji nisu dozvolili da njegovo djelo bude zaboravljeno. Bio je dio naroda i s njime je zajedno živio i pomagao mu koliko je mogao. Zato je njegov život postao legendom prije smrti. Ostao je značajna figura, predstavnik jednog nemirnog i nesigurnog vremena u kojem je igrao značaju ulogu. Živio je za dobro naroda i umro je s utjehom da je ipak nešto učinio za njega.

‘Srbin sam baš onako kao što je Hrvat onaj njihov fra Vuk Karadžić’

Fra Mato Mrkonjić je prikupio i neka svjedočanstva o legendarnom fra Grgi, objavljena na portalu Svjetlo riječi, pa je tako zapisao:

Časni starina fra Grgo Martić bio je napržit i, sačuvaj Bože, da si ga krivo pogledao – skuhao bi ti odmah poparu!

Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, na što će mu reći fra Grga: “A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih, boga mi, ni fra Anto Glavurda!”

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: “Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio, da Te zabiskupim!”

Herceg-Bosna slavi rođendan: ‘Ta odluka bila je preznačajna, inače bi nas rastjerali’

Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: “Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!”, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: “Neću ja njega!”

Došao u Kreševo drugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: “Hoću do fra Grge!” Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: “Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!”

U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik – razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: “Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?” “Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra – Vuk Karadžić!”

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: “Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!”