Pulsna oksimetrija je neinvazivna metoda koja se koristi za mjerenje razine zasićenja kisikom u krvi. Ova tehnika pruža brze i jednostavne informacije o oksigenaciji pacijenta, što je od suštinskog značaja u različitim kliničkim situacijama.
Kako funkcionira pulsni oksimetar
Pulsni oksimetar koristi svjetlosne senzore za mjerenje razlike između apsorpcije svjetlosti crvene i infracrvene svjetlosti kroz tkivo, obično na prstu, uhu ili drugom dijelu tijela. Ova metoda temelji se na činjenici da se zasićeni hemoglobin (hemoglobin koji nosi kisik) i deoksigenirani hemoglobin (hemoglobin koji ne nosi kisik) različito ponašaju kada su izloženi svjetlosti. Uređaj izračunava omjer između dva tipa hemoglobina i određuje razinu zasićenosti kisikom (SpO₂), izraženu u postocima.
Normalne vrijednosti saturacije kisikom (SpO₂)
Normalne vrijednosti zasićenosti kisikom obično se kreću između 95% i 100%. Vrijednosti ispod 90% ukazuju na hipoksiju, stanje koje može zahtijevati hitnu medicinsku intervenciju. Vrijednosti SpO₂ mogu varirati ovisno o zdravlju pojedinca, prisutnosti bolesti dišnog sustava ili kardiovaskularnih problema.
Kada pulsna oksimetrija može dati netočne rezultate
Iako je pulsna oksimetrija vrlo korisna, postoje situacije u kojima može dati netočne rezultate. Na primjer, prisutnost tamne kože, umjetnih noktiju ili lakova za nokte može ometati točnost mjerenja. Također, niska temperatura ekstremiteta, loša cirkulacija, ili prisutnost pokreta tijekom mjerenja mogu utjecati na točnost rezultata. U slučajevima kada je potrebno preciznije mjerenje razine kisika u krvi, kao što su teške bolesti pluća, liječnici će često preporučiti arterijsku plinsku analizu (ABG) kao alternativu.
Pulsna oksimetrija ostaje neizostavni alat u kliničkoj praksi, omogućujući brzo procjenjivanje oksigenacije pacijenata, no važno je razumjeti njene mogućnosti i ograničenja kako bi se osigurala točnost i sigurnost u dijagnostičkom procesu.
