Obitelj 12 godina čeka pravdu: “I onda samo dobiješ glas

Tomislav Pergar ove godine bi slavio 35. rođendan. U siječnju 2011. godine pretučen je do smrti ispred noćnog kluba u Čakovcu. Imao je samo 22. godine.

“I za čas zvoni telefon, Tomica vam je umro”, prisjeća se njegova majka Spomenik Pergar i dodaje kako joj je najviše žao što se na odlasku nije pozdravio.

“I onda samo dobiješ glas – umro je, pretukli su ga na smrt”, kaže Spomenka.

“Sad 12 i pol godina čekamo pravdu. Pa gdje je to sudstvo, kakvo je to sudstvo? Sramota od sudstva, i naše države”, kaže majka Spomenka.

Suđenje traje već dvanaest i pol godina. I ne vidi mu se kraj.

“Nije niti normalno, niti primjereno. Ovo je sasvim sigurno dodatna viktimizacija i dodatna traumatizacija tih ljudi, jer, ponavljam, svatko, pa i oni imaju pravo da sud u primjerenom roku donese svoju presudu i da oni imaju epilog ovog mučnog slučaja”, ističe odvjetnik Fran Olujić.

Tukli ga šakama i nogama

Pokojni Tomislav Pergar bio je poslovao u jednoj zagrebačkoj tvrtki. Krajem siječnja posjetio je roditelje u rodnom selu Vukanovec, a navečer je s prijateljima otišao u jedan čakovečki klub. U njemu je, prema riječima svjedoka, došlo do svađe u klubu. Pokojni Tomislav, koji je bio u pripitom stanju, prema izjavama svjedoka, spotaknuo se i pao na stol za kojim su sjedila trojica te razbio čašu. To je bio dovoljan povod da ga izvuku van. Neki su ga i poznavali.

“Ja mislim da su ga s nogom to udarali, da su mu jetru i crijeva, sve rastrgali”, smatra Marijan Pergar.

“Kad su tek došli van i da su zvali hitnu, ne znamo je li tamo bio 2 sata ili je 3 sata ležao vani”, kaže Marijan.

Prevezen je u čakovečku bolnicu – bio je u komi i liječnička ga je ekipa pokušala reanimirati, ali sav napor medicinskog osoblja nije pomogao. Preminuo je u ranim jutarnjim satima.

“Mene su samo pozvali na 5 minuta unutra u sobu gdje je on ležao, to je intenzivno bilo i onda je bio sav na aparatima i onda sam ga primila za ruku, ali je već sve bilo, bile su mu hladne ruke i već je bio blijed”, prisjeća se majka Spomenka.

Počinitelji su vrlo brzo uhićeni i privedeni u istražni zatvor. U svibnju iste godine, četiri mjeseca nakon što je Tomislav preminuo, Općinsko državno odvjetništvo podignulo je optužnice za trojicu mladića. Prva osuđujuća presuda donesena je u veljači 2018. godine – sedam godina poslije.

“Sutkinja ih je odsudila na, ne znam koliko, svakoga tri jednako, ali od toga ništa. Onda su to poslali u Slavonski Brod. U Slavonskom Brodu su rekli da ne mogu biti svi tri krivice, da samo jedan. Pa ko od tih bi rekao – ja sam ga, ja. Pa ko bu priznao. Ne bu nitko priznao. Sva trojica počinitelja nepravomoćno su osuđena na tri godine zatvora”, kaže Spomenka Pergar.

Debelo premašeno primjereno vrijeme trajanja procesa

Žalili su se na visinu kazne, te je Županijski sud u Slavonskom Brodu ukinuo presudu i slučaj je ponovno vraćen na Općinski sud u Čakovcu koji u veljači 2021. godine ponovno donosi osuđujuću presudu. Ali je Županijski sud u Slavonskom Brodu u srpnju 2022. godine ponovno ukida. I tako ovo loptanje sa suda na sud traje već dvanaest i pol godina.

“Postoji praksa europskog suda za ljudska prava, ai hrvatskih sudova po kojima je primjereno vrijeme trajanja procesa tri godine. Ukoliko je ovdje riječ o 12 godina do primjereno vrijeme je za 4 puta premašeno“, rekao je odvjetnik Olujić i dodaje kako nema razloga da postupak traje tako dugo te ističe kako obitelj ima pravo na sudski epilog.

Dakle, agonija roditelja ubijenog mladića nastavila se i nakon njegove smrti. Jer mladići koji su optuženi za njegovu smrt, oni su još uvijek slobodni građani ove zemlje. Osim jednoga, koji je u međuvremenu poginuo, zbog čega roditelji pokojnog Tomislava vjeruju da će sva krivnja sada biti prebačena na njega.

“Odgođena pravda nije pravda”

Ne, imate li sudske presude koje budu dosuđene toliko godina nakon početka djela jednak učinak kao one donesene u takozvanom razumnom roku?

“Odgođena pravda nije nikakva pravdaponavljam bez da ulazim u konkretne detalje slučaja, sama činjenica da postupak traje 12 godina nije niti za žrtve, oštećenike, roditelje, ali niti za sam okrivljenike pravedan jer i okrivljenik ima pravo da u primjerenom roku, a taj primjereni rok bi bio 3 godine , da zna je li kriv, nije kriv i na koju je kaznu osuđen”, rekao je Olujić.

Osim što su doživjeli najveći gubitak koji roditelji mogu doživjeti, razočaranje u ovu državu i njezin pravosudni sustav, obitelj Pergar je i financijski iscrpljena, jer sve ovo vrijeme plaćaju skupe odvjetničke usluge.

Državu mogu tužiti svi kojima sudski postupci traju desetljećima, a takvih je nekoliko tisuća jer je domaće pravosuđe poznato po svojoj sporosti.

“Roditelji imaju pravo na zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razvidnom roku koji se podnosi istom sudu pred kojim se dakle vodi postupak. Predsjednik suda o tom mora odlučiti u roku od 60 dana te ukoliko u roku koji predsjednik suda odredi taj postupak ne bude završeni roditelji u daljnjem roku od 6 mjeseci imaju pravo na nadoknadu štete od države zbog duljine trajanja postupka, međutim tu pričamo o najvećem mogućem iznosu od 4500 eura, to nije nikakvo zadovoljstvo za ono što su doživjeli”, ističe odvjetnik.

Iako je Hrvatska po broju neriješenih predmeta i trajanju sudskih postupaka među najgorima u Europskoj uniji, većina hrvatskih sudaca ocijenila je da nije dovoljno plaćena i krenula u “bijeli štrajk” ili “mjere upozorenja”. Naš politički analitičar Žarko Puhovski štrajk je komentirao riječima – “Većina ljudi misli da su suci stalno u štrajku”.

“Postoji više vrsta problema, postoji činjenica nepostojanja procesne discipline i od samih stranaka, dakle kako od obrane, od branitelja, tako i od državnog odvjetnika. Vrlo često kazneni postupci traju dugo jer za vrijeme državnoodvjetničke istrage, dakle prije nego što se uopće došlo na sud, Državno odvjetništvo nije napravilo svoj posao pa se onda taj posao mora obavljati na glavnoj raspravi. Isto tako je činjenica da i sudovi nisu skloni ažurnom rješavanju predmeta”, kaže Olujić.

Po svemu sudeći, Spomenka i Marijan, u ovoj su pravnoj borbi, kao iu svojoj boli i tuzi, prepušteni sami sebi. Jer propisi našeg Ministarstva pravosuđa, samo su mrtvo slovo na papiru.

“Još bumo čekali 12,5 godina. Ili 13 ili 50. Pa do sto godina bum čekala jednu pravdu. Pa sramota, jedna ogromna sramota”, ističe Spomenka Pergar.

Tužna je ovo sudbina jednog mladića koji je izgubio život u 22. godini. Njegovi snovi i ambicije zaustavljeni su na samom početku. Uništeni šakama i