Donedavno je mnogima u Srbiji ponašanje Nikole Jokića izgledalo urnebesno. Nakon što je odveo Denver do prve titule prvaka u povijesti, čudesni je centar šokirao američku javnost načinom na koji je proslavio taj velebni podvig.
Podsjetilo je to donekle na potez Novaka Đokovića u finalu Wimbledona prije četiri godine; u nevjerojatno dramatičnom okršaju srpski tenisač spasio je dvije meč lopte na servisu Rogera Federera i potom slavio s 13:12 u petom setu, a umjesto izljevom emocija trofej je proslavio smirenim hodom prema mreži sa samodopadnim osmijehom na licu. Time je Nole želio poručiti londonskoj publici, koja je velikom većinom navijala za Federera, kako je svo to ushićenje oko najprestižnijeg turnira na svijetu zapravo prenapuhano te da njemu trijumf ne predstavlja orgazmičko ostvarenje snova, nego samo još jednu kantu u ionako prekrcanoj vitrini trofeja. U Srbiji je to izazvalo sveopće oduševljenje: siroti Britanci, kao i čitav teniski svijet – toliko su se uzbudili, a naš Nole došao je samo odraditi posao.
Donekle sličnu stvar napravio je i Jokić, samo što u njegovu slučaju u pitanju nije bio nikakva smišljena predstava za javnost. Izgledalo je sasvim iskreno.
Nakon što je u prethodne dvije sezone osvojio titulu MVP-ja sezone NBA lige, Jokić se nije nimalo stresirao zbog toga što mu je izmakla treća u nizu. Američke novinare uvjeravao je da uopće ne razmišlja o tome, a oni su to svojevrsno omalovažavanje prestižne individualne nagrade pripisivali fokusu na primarni cilj — osvajanje prstena.
Došli smo do apsurdne situacije u kojoj je Jokić istovremeno i najbolja i najgora reklama za srpsku košarku
Međutim, ni nakon što je odveo Nuggetse na prijestolje, Jokić nije izgledao kao čovjek koji je konačno dosanjao svoj san. Ispoljavao je, doduše, stanovitu dozu zadovoljstva, ali bilo je to prosto zadovoljstvo kakvim zrači gastarbajter kad u Frankfurtu stoji pred pročeljem novoizgrađene zgrade na čijoj je prljavoj baušteli proteklih godinu dana prolijevao znoj. Pogled na vlastitih ruku djelo ispunjava mu dušu na poseban način, ali nijedan bauštelac ne osjeća potrebu da se u njemu dugo naslađuje, nego će brzo okrenuti glavu i trezveno zaključiti: “Posao je gotov, možemo kući”.
Baš to je Jokić poručio šokiranim američkim medijima i još malo pojačao efekt svojih riječi tako što je na presici izgledao kao da mu je pao mrak na oči kada je čuo da će se trebati zadržati još nekoliko dana u SAD-u kako bi prisustvovao šampionskoj paradi. Takve su reakcije oduševile Jokićeve navijače u Srbiji — i zbog iskazivanja velike želje da se čim prije vrati u rodni kraj, a osobito zbog toga što osvajanje NBA titule, uz titulu MVP-ja finala, nije doživio kao ulazak u košarkaški panteon već kao puko odrađivanje posla. Tako je i Amerikance, koji su svoj proizvod napuhali do stratosfere te od ostatka svijeta očekuju isključivo očaranost, efektno spustio na zemlju.
Brutalno iskren
Mjesec i pol dana kasnije Jokić više gotovo nikome u Srbiji nije smiješan.
Smijeh i ponos tamošnjih ljubitelja košarke zamijenio je još veći šok od onoga koji je njihov as priredio Amerikancima; Jokić je otkazao nastup za reprezentaciju. I nije mu to prvi, a ni drugi put — zapravo je četvrti, kojim je zaokružio uistinu bizarni komplet. Sa samo 28 godina Jokić je već i nastupio na sva tri najveća internacionalna košarkaška turnira (Eurobasket, Mundobasket, Olimpijske igre), ali i otkazao nastupe na njima. Ovaj put je kao razlog naveo nespremnost da preuzme odgovornost, budući da se u NBA sezoni potrošio mentalno i fizički.
Jasno da je takav izgovor izazvao razočaranje i bujicu nezadovoljstva, ne samo kod velikog dijela navijača i medija, nego i kod uvaženih sportskih ličnosti, počevši od samog izbornika Svetislava Pešića.
“Svi su razočarani, pa i ja”, poručio je na predstavljanju popisa igrača za Svjetsko prvenstvo, na kojem se više pričalo o tome tko neće igrati (uz Jokića su otkazali Vasilije Micić i Nikola Kalinić), nego tko hoće. “Došli smo u situaciju da košarka postaje sredstvo za ciljeve, a ne cilj”, poentirao je s jasnom kritikom Jokićeva stava o košarci.
Sada je valjda svima postalo jasno da Jokić ne glumata kad o košarci govori kao o poslu, uvijek s nekim zamorom u glasu, dok mu se na spomen konjskih utrka rasplamsava strast. “Kada se s nečim baviš toliko mnogo vremena, emocija ti opada”, brutalno je iskreno prije nekoliko mjeseci opisao svoj doživljaj igre. I nije to ništa neuobičajeno, mnogi uspješni igrači više od same košarke vole neke druge stvari: kod jednih su to obiteljska druženja, dok drugih noćni izlasci, kod trećih izležavanje na plaži, kod četvrtih kockanje, a kod Jokića, izgleda, konji… Poveznica svih tih najraznovrsnijih ‘izvannastavnih aktivnosti’ je to što svaka iziskuje slobodno vrijeme.
Kad ste bogati profesionalni sportaš, malo čega vam u životu nedostaje kao slobodnog vremena. Možete bez problema kupiti sve što poželite, ali teškom ćete se mukom izboriti za dodatne slobodne dane u kojima ćete se moći u miru baviti s onime što vas u životu najviše ispunjava. A ako to nije košarka ili, pak, snažna ljubav prema domovini, učestala odbijanja reprezentativnih poziva neminovna su posljedica. Takvih je igrača uvijek bilo i bit će, a jedino po čemu se Jokić među njima ističe su njegova kvaliteta i uspjesi. Nitko nikad nije bio toliko dobar i uspješan u košarci, a da mu se baš i nije pretjerano dalo igrati.
Povlačenje za rukav
Najbolji od najboljih obično su, pored silnog talenta, imali i neutaživu glad za igrom, strast koja ih je činila istinskim košarkaškim fanaticima, pa stoga ne čudi to što Jokićevi uspjesi možda pomalo i iritiraju neke od legendi srpske košarke.
Tako je predsjednik košarkaškog saveza Predrag Danilović nakon Jokićeva osvajanja prstena javno poručio kako misli da Jokić nije najbolji europski košarkaš u povijesti, a njegovo mišljenje dijeli i bivši srpski izbornik Aleksandar Đorđević, koji je zajedno s Danilovićem prije četiri godine izjavio da Jokić ne bi mogao igrati u njihovoj nekadašnjoj šampionskoj petorci, za razliku od Bogdana Bogdanovića.
Očigledno je da Jokić svojim stavom ne ‘sjeda’ staroj gardi srpske košarke, kojoj možda najteže pada to što se zbog njega više ne može služiti onom starom “nikoga nećemo nagovarati da igra za sveti dres”. Jer, jebiga, koliko god puta da otkaže, Jokića će se uvijek iznova povlačiti za rukav da se stavi na raspolaganje. Zato što je naprosto predobar, preslavan i previše potreban da bi se preko njegovih leđa gradio kult reprezentacije i izbornikov autoritet. A to za sobom povlači dodatne nedaće, jer postoji mnogo drugih reprezentativaca koji bi iz ‘sebičnih’ razloga rado propustili koje reprezentativno ljeto, ali se dosad nisu usudili, a ubuduće bi se lako mogli odvažiti na to.
I tako smo došli do apsurdne situacije u kojoj je Jokić istovremeno i najbolja i najgora reklama za srpsku košarku. Svojim genijalnim igrama natjerao je mnoštvo mladih u Srbiji da uzmu loptu u ruke i zaljube se u ovaj sport, dok je svojim hladnim odnosom prema reprezentaciji i samoj košarci posijao sjeme dekadencije za buduće generacije.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.
Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.
Izvor: Telesport.hr
