Damir Bakić (Možemo!): Nakon konsolidiranja financija u Zagrebu u stanju smo pokrenuti novi investicijski val

Iako se o porezu na nekretnine priča već godinama, taj namet koji javnost obično dočeka na nož u posljednje vrijeme sve se češće spominje u javnom diskursu. Doduše, više se o njemu čuje od stručnjaka i ekonomista, manje od političkih stranaka. No, saborski zastupnik stranke Možemo! Damir Bakić nedavno je promovirao tu ideju jer smatra da ‘najmanji porez u Hrvatskoj plaćaju najimućniji‘. Svoje viđenje poreza na nekretnine profesor Bakić iznio je u ovom intervju, u kojem smo se dotaknuli i porezne, obrazovne i mirovinske reforme, ali i rezultata stranke Možemo! u Gradu Zagrebu.

Oštar ste kritičar zadnje porezne reforme. Što je u njoj najspornije?

– Govori se o poreznoj reformi, a zapravo riječ je o paketu pojedinačnih promjena poreznih zakona, koji samo interveniraju u pojedinačnim slučajevima. To je samo točkasta pomoć. Zadnjih smo godina bili svjedoci niza takvih podešavanja. Smatram da bi bilo mnogo poštenije ostaviti prirez jer ga plaćaju samo oni građani koji plaćaju porez na dohodak. Treba naglasiti da 40 posto građana Zagreba ne plaća taj porez jer su njihova primanja ispod zadane razine. Tu postoji i jedna finesa, a to je da je Vlada dopustila gradovima i općinama da podignu stope poreza na dohodak i tako kompenziraju ‘gubitak‘ na ime prireza, ali ne na svaki dohodak već samo na godišnji dohodak, što je prema definiciji dohodak od nesamostalnog rada i dohodak od samostalne djelatnosti. Dakle Vlada nije dopustila da se digne stopa poreza na konačni dohodak, dakle dohodak od imovine i imovinskih prava te dohodak od kapitala. Onim našim sugrađanima koji žive od plaća i plaćaju porez na dohodak prirez će možda biti ukinut, a možda i neće ako gradovi podignu stope, ali onim sugrađanima koji imaju dohodak od kapitala i imovine prirez će biti ukinut bezuvjetno. To je definitivno nepravedno.

Već smo navikli da je dohodak od imovine u Hrvatskoj prilično zaštićena kategorija…

– Primjer je paušalni porez na nekretnine za iznajmljivanje. Usudio bih se reći da je to apsurdno. Ako imate deset kreveta platit ćete trostruko manje poreza nego na plaću učitelja ili medicinske sestre. I to na sigurno trostruko veći dohodak koji iznajmljivač ostvaruje u odnosu na plaće tih radnika. Taj blagi porezni tretman, ako je za njega bilo potrebe možda u poratnim vremenima, u današnje vrijeme zaista više nema nikakvog smisla. Dodatno, taj porezni tretman ima i šire društvene implikacije. Primjera radi, on dovodi do prenaprezanja komunalne infrastrukture uslijed presagrađenosti. U konačnici u toj se apartmanizaciji gubi identitet. Isisava se autohton i autentičan život iz starih gradskih jezgri, a zaboravlja se da je upravo to razlog zašto strani turisti dolaze u određeno mjesto. Zbog svega toga skaču i cijene nekretnina.

Dakle, vi se zalažete se za oporezivanja vlasništva nad nekretninama?

– To je potrebno ozbiljno razmotriti. Kada se gleda struktura konsolidiranih prihoda država članica EU-a, vidljivo je da je kod nas mnogo manji porezni pritisak na kapital i imovinu u odnosu na potrošnju i rad. Mislim da imamo potrebu za uvođenjem poreza na vlasništvo nad nekretninama, ali taj porez mora biti i socijalno osjetljiv. Dakle, onima koji imaju jednu nekretninu za svoje stanovanje taj porez ne bi smio biti veći no što je komunalna naknada koju danas plaćaju. Na svaku sljedeću nekretninu taj bi porez morao bit progresivan. Maruška Vizek izračunala je da je u Hrvatskoj 2017. godine štednja uložena u nekretnine na razini 30 posto našeg BDP-a. Procjenjuje se da naš stambeni fond danas vrijedi oko 220 milijardi eura i da najmanje deset posto tog stambenog fonda ne služi svojoj primarnoj svrsi, stanovanju, što opet dovodi do zaključka da je štednja uložena u nekretnine veća od 30 posto BDP-a.

S obzirom na to da ste spomenuli apartmanizaciju, postoje primjeri u Europi gdje su gradovi sami, bez čekanja države, to pitanje regulirali na drugačiji način. Recimo u Amsterdamu ne smijete iznajmiti nekretninu četiri godine od kada ste je kupili. Može li i Zagreb na taj način ograničiti apartmanizaciju?

– Naravno da može. Samo lani u Zagrebu zabilježili smo eksplozivan rast cijena nekretnina od najmanje 30 posto. Dio toga rezultat je ulaska u eurozonu, ali dio rasta definitivno je rezultat nereguliranih poreza na nekretnine, pa samim time ima i svoju špekulativnu prirodu. Da ne govorim o širim društvenim posljedicama, na primjer stanovanja mladih obitelji. To nas vraća na važnije pitanje, a to je odlazak mladih iz Hrvatske, pa čak i nataliteta. Osobito se zalažemo za snažne demografske mjere. Nisu to samo novčani transferi, jer oni ne rješavaju ništa. Ovdje je ponajprije riječ o priuštivom stanovanju.

Jeste li vi kao stranka zadovoljni rezultatima koje ste ostvarili u Zagrebu? Jeste li mogli bolje? I brže?

– Nikada čovjek ne treba biti zadovoljan postignutim jer uvijek može više i bolje. Ključna riječ je da smo željeli i brže. Mislim da imamo razloga biti zadovoljni. Kada smo prije dvije godine došli na vlast u Zagrebu, dug Grada iznosio je 1,4 milijarde kuna, Holdinga dodatnih pet milijardi… Grad je kasnio s plaćanjima materijalnih troškova svojim vlastitim ustanovama čak šest mjeseci. Dobavljačima se kasnilo i više od 360 dana. Jedna od prvih stvari koje je gradonačelnik Tomašević morao učiniti kada je ušao u ured bilo je dizanje kredita od 300 milijuna kuna za likvidnost, a za godinu dana još i većeg, od 50 milijuna eura, kako bi se platili svi dugovi prema ZET-u i Holdingu koje je Grad nagomilao svih tih godina. Danas Grad ima stabilno poslovanje. Krediti su vraćeni, a više se