Što se krije iza himalajske soli?

Moj prvi susret s himalajskom soli zbio se u Austriji. Naime, nakon posjeta izložbi minerala (Mineralientage) u Münchenu s udrugom za zaštitu geološke baštine ProGeo-Hrvatska, posjetili smo i slana rudača Altausee nedaleko Salzburga, grada koji je dobio ime upravo po soli. Rudnik soli? I jest i nije: jer riječ je o čitavom kompleksu, s mnoštvom ulaza, galerija i okana. Nekada se, još od antičkih vremena, tu kopala sol, tamna, granitu slična stijena. Kopala se baš poput ugljena. Danas se više ne kopa, nego se buši, au bušotine se potom utiskuje voda da bi kroz druge bušotine izlazila otopina iz koje se potom kristalizacijom izlučuje sol, kemijski spoj kojem svi znaju ime (natrijev klorid) i kemijsku formulu – NaCl.

Drugi susret s himalajskom soli, ovaj put s pravom, zbio se kada sam kupio od nje napravljenu stolnu svjetiljku. „Morate u nju staviti žarulju sa žarnom niti“, reče mi prodavačica, „jer inače neće ioni koji se stvaraju.“ Snebih se, ali ne rekoh: „Kakvi ioni, pobogu!“ NaCl se sastoji od iona, iona natrija (Na⁺) i iona klora (Kl^–), ali kako bi ti ioni mogli lutati po zraku moje sobe ne mogu zamisliti ni uz najbolju maštu. (I kad bi lutali, lutali bi s njima i ioni iz soljenke.) Ioni bi jedino mogli nastati preskakanjem električne iskre, što je jedino moguće kod lučne svjetiljke (koju mi ​​ipak nisu prodali) ili da je himalajska sol – nedajbože – izvor ionizirajućeg zračenja , drugim riječima da sadrži radioaktivni izotop. Unatoč tome kupio sam svjetiljku jer me privukla njezina topla, difuzna ružičasta boja, a estetskom dojmu je pridonijelo i svjetlo žarulje sa žarnom niti jer djeluje kao da se unutar soli nalazi svijeća.

Ali što ćemo, danas se ništa ne može prodati ako se za to ne može reći da je dobro za zdravlje ili barem da se njime promiče zdrav stil života, a to nešto opet mora biti prirodno jer „priroda liječi“ – unatoč čaju od bunike za Sokrata, muhari, bijeloj pupavki i drugim sličnim ljubimicama gljivara. ( „Priroda liječi“ zapravo je izokrenuto staro načelo „Liječnik liječi, priroda ozdravlja“ – Medicus cutat, natura sanat.) No vratimo se našoj crnoj stijeni.

Namjereno kažem „stijeni“ jer je kamena sol upravo to – stijena. Stijena je zato jer se sastoji od više minerala. Prvi, najvažniji je halit (NaCl), mineral tvrd poput gipsa (tvrdoća po Mohsu 2- 2,5) i nešto lakši od njega (gustoća halita je 2,1 – 2,2, a gipsa 2,31 g/cm³). Drugi mineral je hematitis (Fe₂O₃), sitne, u vodi netopljive čestice koje kamenoj soli daju boju. Uz ta dva najvažnija minerala kamena sol može sadržavati i minerale gline te nešto gipsa i organske tvari. A sve zato što gips, kao i halit, pripadaju klasi minerala koji se nazivaju evaporiti. Takvi minerali, kako i samo ime kaže, nastaju isparavanjem, isparavanjem vode.

Kada se sudare kopnene mase da bi se uzdigle planine, poput Alpa i Himalaje, između njih se obično nađe više koje se pretvori u slano jezero, poput Mrtvoga mora. Iz tog jezera isparava voda, pa se – budući da je najslabije topljiv – prvo iskristalizira gips, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄2h₂O). Nakon gipsa iz slanog jezera izlučuje se halit (NaCl) koji se taloži povrh njega. No sada opet dolazi more koje preplavljuje suho jezero, te na njegovu dno taloži glinu koja štiti slojeve gipsa i halita. I tako, kroz mnoge milijune godina nastaju slojevi kamene soli i gipsa – koji se danas kopaju te na druge načine iskorištavaju, pa i onaj turistički.

I to bi bila ukratko priča o himalajskoj i svakoj drugoj kamenoj soli. Nalazišta kamene soli ima svugdje u svijetu, a ponajviše u našem najbližem okruženju. Osim što je korisna, kamena sol je i dekorativna. O tome svjedoči kapelica u rudniku soli koji sam posjetio. Sve je u toj kapelici napravljeno od soli. Slične kapelice postoje u drugim rudncima soli. No ne samo kapelice. Na izlazu iz rudnika soli posjetitelj može kupiti slane suvenire, između ostalog soljenku s prirodnom, nerafiniranom, dakle tamno crvenom solju koja, kažu, daje jelu poseban ukus.

I po čemu je onda kamena sol s Himalaja posebna?

Rekao bih nikako. Himalaje su, istina, više od Alpa – jer su nastale sudarom Azije s otokom u Indijskom oceanu, koji danas nazivamo Indijskim potkontinentom. To se dogodilo prije 250 milijuna godina, što u geologiji nije doba. Kopa se na moderan način (sustavom rovova) od 1872. godine, kada je Indija još bila britanska kolonija – ali to nije bilo davno. Kemijska analiza otkriva da sadrži željezo (iz hematita) te kalcij, kalij i magnezij, ali i tih elemenata važnih za život ima toliko da bismo se radije otrovali (smrtonosna doza NaCl je 200 grama) nego što su se riješili. Na kraju ostane samo boja kamene soli, za koju kažu da je ljepša od boje soli iz drugih rudnika. Sve ostalo je komercijalna propaganda, marketing.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije i povijesti znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još se od studentskih dana bavi popularizacijom znanosti. Autor je 3000 znanstveno-popularnih članaka te 14 znanstveno-popularnih knjiga.