Miodrag Zec, najutjecajniji srpski ekonomist smatra da će Europa izgubiti status ishodišta tehnološkog i znanstvenog napretka.

prof. dr.sc. Miodrag Zec, nije pretjerano reći, trenutno je najutjecajniji srpski ekonomist. Bio je pomoćnik ravnatelja Agencije za privatizaciju Republike Srbije, a obnašao je i dužnost voditelja Radne skupine za izradu Zakona o privrednim društvima Republike Srbije (2003.-2004.).

Ima i vrlo posjećen kanal na Youtubeu, gdje prikuplja video arhivu svojih gostovanja na predavanjima i emisijama, koji je za godinu i pol dana postojanja skupio već 7,5 milijuna pregleda, 66 tisuća pretplatnika i preko 66 milijuna komentara, što ga čini najutjecajnijim ekonomistom u Srbiji.

Kako biste definirali postojeće stanje u Srbiji? Gdje se Srbija nalazi u ovom trenutku?

Okarakterizirao bih trenutnu situaciju u Srbiji, koja nije od jučer, počela je ubojstvom Zorana Đinđića, situaciju koju bih okarakterizirao kao stanje geopolitičke konfuzije. I opet smo u problemu da smo se našli između Istoka i Zapada i da još uvijek ne znamo pouzdano što zapravo želimo. Tako mi to izgleda. Ovo doba u kojem živimo je doba geostrateške zbrke. Dakle, imali smo podjelu svijeta, gdje je s jedne strane bila demokracija, kao s druge strane komunizam, kao globalni sustavi, a onda je liberalizam pobijedio komunizam, pronađen je model koji se geostrateški nazvao globalizacijom, sa željom da se uspostavi novi poredak, onda je sada umjesto globalizacije došla fragmentacija, uz pokušaj uspostavljanja dominacije. Sada više nije u pitanju “soft” širenje na istok, već širenje oružjem.

Guran na Istok?

Moglo bi se reći! I sada imamo zabunu u pogledu smjera u kojem treba nastaviti i zabunu oko obrasca onoga što se želi. Ovo je igra koja može završiti vrlo tragično.

Mislite u Ukrajini?

U Ukrajini, ali Ukrajina je samo jedan od točaka gdje će se to dogoditi, gdje se već dogodilo, ali postoji čitav niz neuralgičnih točaka gdje se to još može dogoditi. Srbija se našla između Istoka i Zapada, sa zbrkanim konceptom vanjske politike i sada se više ne traže argumenti, traže se odluke, sada se traži svrstavanje. Srbija ima krivu percepciju nesvrstanosti, kao reminiscencije na Tita. Bio sam u muzeju Karla Marxa u Trieru, gdje sam prvi put vidio koliko je komunizam zapravo bio ozbiljan. Vizualna sam osoba i postoji fotografija na kojoj sam vidio da je čovjek koji je napisao Komunistički manifest to napisao u najluksuznijoj kući na središnjem trgu u Bruxellesu.

I ta kuća u Trieru je također ogromna, au jednoj sobi na vrhu se nalazi globus, na kojem je crvenom bojom bilo obojano gdje je bio komunizam, a plavom gdje je bio kapitalizam. Kada pogledate to kroz vrijeme, vidite da su se dvije trećine čovječanstva crvenilo. I poslije svega toga, u jednom potpuno drukčijem geopolitičkom kontekstu razvijamo politiku nesvrstanosti. A nismo više ni član tih nesvrstanih! Ovo je potpuno ludilo.

Hrvatska je svrstavanjem dobila jako puno toga….

Na djelu je ogromno svjetsko pregrupiranje, a ujedinjena Europa je iznimno važna i velika stvar, i ja sam po prirodi Europejac, ali ako će itko nastradati u ovom stoljeću od ovoga, onda će to biti Ukrajina, pa će Europa, pa Rusija Europa stradati.

Europa će izgubiti status ishodišta tehnološkog i znanstvenog progresa, Europa stari, Europa gubi konkurentnost, itd. Europa je izgubila stratešku orijentaciju, Europa više nije ishodište tehnologije i znanja, iz Europe se ljudi iseljavaju.

Kao što najbolji iz Srbije emigriraju u Njemačku ili Ameriku, tako najbolji iz Njemačke emigriraju u Ameriku ili Australiju. Svi mi na Balkanu, prije svega, uništili smo jednu dobru tekovinu komunizma, a to je obrazovanje. Na cijelom balkanu ne računajući Slovence sad imate jednu opću nesposobnost u javnom sektoru, Hrvatska ima more koje je važan resurs, ali i Grčka se zadužila, dok Srbija ima resurse za 19.st. , koja je zemlja . Nema resursa za 21. stoljeće. Srbija je, po meni, kao pacijent kad ode liječniku, napravila analizu i ta analiza, koja vrijedi za većinu bivših jugoslavenskih republika, pokazuje da je pacijent ozbiljno ugrožen, vidi se da su svi parametri loši. Recimo, Srbija bi na Medicinskom fakultetu u Beogradu mogla upisati 400 doktora koliko je hipotetski potrebno, a mi ih upisujemo ne računajući koliko Srbiji zapravo treba, a treba im dati od 3 do 5000 eura mjesečno.

A ostali neka to plate ako žele studirati medicinu, recimo 50.000 eura godišnje, koliko se plaća u Americi, jer mi sada školujemo liječnike za Nijemce. Školujemo inženjere za SAD ili Kanadu.

Razgovarao sam s direktorom Civilne svemirske agencije Ekvadora, Ronniejem Naderom, koji je sa 200.000 USD sa svojim timom napravio dva satelita te je bio prvi u svijetu koji je spojio učionice sa satelitima. I to bez pomoći države! I on se sam čudio, kako to da jedan manje razvijeni Ekvador prestižne europske zemlje poput Hrvatske?

Mi u Srbiji, a vjerojatno iu Hrvatskoj, imamo istu matricu. Shema globalizacije bila je smišljena da se tehnički napredak i znanje, kao ekonomski resursi koncentriraju na zapadu, a proizvodnja preseli na istok.

To se sada vratilo kao bumerang, jer su Kinezi uz proizvodnju pokupili i znanje. Sada imamo drugi problem, sve bivše jugoslavenske republike, osim Slovenije, prodale su cijeli bankarski sustav strancima, samo Slovenija ima banke po cijelom Balkanu, dok su Srbija i dobrim dijelom Hrvatska prodale svoje banke. Kad se napusti bankarski sustav i platni promet, izgubili smo suverenitet. U Srbiji nema toliko mlade ženske radne snage za tekstilnu industriju, a cijelu Srbiju žele pretvoriti u svojevrsni novi Manchester. Nemoguće je, nemamo kadrova za to, a uporno se trudimo. Kad bi se iz tekstila moglo izvući toliku zaradu, tekstilna bi industrija ostala u Manchesteru, jer je tekstil u 17. stoljeću bio ono što su danas čipovi. Nekad je tekstil bio moćna stvar. Slučajno sam bio u Muzeju Srpske pravoslavne crkve, gdje sam vidio plašt cara Lazara koji je donesen u Beograd i restauriran. To je fascinantan komad odjeće, a ondašnja srpska elita imala je istančan ukus u odijevanju kao i danas, fantastičan materijal, pitala sam se odakle je, rečeno mi je da je brokat iz Toskane.

To me podsjeća na priču koju mi ​​je ispričao jedan poznanik, kada je Džemal Bijedić trebao s partizanima ući u Mostar 1944, kada je zarobljen jedan Rolls Royce, i on je njime riješio ući u Mostar. Ovi drugi Partizani mu kažu “Nemoj Džemo, mi smo radnička partija, ne priliči ti to, kakav Rolls Royce?”. A on im kaže: “Vi ne razumijete naš narod! On voli da je vođa što dalje od njega!”. Narod je volio Tita, koji je živio kao car, koji je uvijek nosio raskošnu uniformu, vozio se u Maybachu. Dakle, on je propagirao komunizam, a živio je u dvorcu. Narod ovdje to voli, jake vođe.

Tu sada dolazimo do prvog paradoksa. Rekli ste da je komunizam stvorio klasu kompetentnih inženjera, direktora, liječnika, kratkih profesionalaca. Kako smo došli do situacije, koju ste svojevremeno nazvali ‘osveta loših đaka’?

Komunizam je funkcionirao kao zatvoreni sustav, koji se bazirao na lojalnosti. Svi ti direktori, koji su putovali u svijet su bili odabrani kadrovi, zato je postojao i “Genex”. I na čelu “Genexa” je bio čovjek koji je bio povjerenik UDBE, ali on je bio jedan. Oni su preko strateški postavljenih mjesta nadzirali te profesionalce, ali se podrazumijevalo da i ti ljudi nešto moraju znati. I velika je bila zemlja, te je vladalo uvjerenje da će trajati dugo. Znači, da je uspotavljen jedan novi kontinuitet za koji se mislilo da će trajati dugo, a trajao je 50 godina. Zato je Tito bio neponovljiv, ne samo zato što je bio sposoban vladati, već i zato što su okonosti bile takve da je mogao biti između istoka i zapada. Ako bi to bilo tko pokušao sada napraviti, to se ne može napraviti, okolnosti su drugačije, mogao bi biti i Einstein osobno, ne mogu se te okolnosti ponovno stvoriti.

On je imao lojalnost, on je imao geopolitičke okolnosti, on je imao 20 milijuna ljudi pod sobom, samim time on je imao komociju da se može računati na kompetentnost. Njegovi nastavljači na Balkanu iu Srbiji, oni znaju da je njihovo vrijeme ograničeno, nema više izvjesnosti tolikog trajanja. Postoji osjećaj nedostatka legitimiteta i svi žele sve, sada i ovdje. Jer se sada klijentelizam razvija kao nasljeđe sustava iz prošlosti, ali otežavajuće okolnosti u ratovima, kao i mogućnost lakog odlaska u inozemstvo. Mi smo postali skladište talenata. Vi sada na sveučilištu MIT imate više Hindusa nego Amerikanaca. Na sveučilištu u Grazu imate više studenata s Balkana nego onih rođenih po selima u okolici Graze.

Ključ uspjeha Zapada je činjenica da integriraju sve te ljude. Zapad skuplja resurse iz Pule od 8 milijardi ljudi, veća je vjerojatnost da će profesori matematike biti hindusi, jer ih ima preko 1,2 milijarde, a oni cijene obrazovanje. Danas je u Britaniji premijer Hiindus, kao i gradonačelnik Londona. Oni su lojalniji Britaniji od onih rođenih u Belfastu.

Zato što im je Britanija pružila priliku.

Točno! A tu leži i tragedija Balkana ili, recimo, Rusije. Zašto je Britanija uspjela integrirati Induzu, a Rusija nije uspjela inkoroporirati Ukrajinu, iako su neusporedivo bliži narodi u pitanju. Odnosno, zašto u Europi danas samo Slaveni ratuju? Zašto su Srbi i Hrvati ratovali? Postoje li bliži narodi? Svi kažu da su nas zavadili. Kako to da mi nismo zavadili Bavarce i ostatak Njemačke?

Opet se vraćamo na to, kako smo mi plodno tlo za takve stvari? Zbog čega? Da li je to polje totalitarne prošlosti, ili nešto drugo?

Postoje narodi koji su kreativni, i koji su sposobni za osvajanja. Na

Više o temiIzvor:Poslovni.hr